Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 71, a. 6

O definiciji grijeha koju Augustin postavlja, XXII Contra Faustum: „Grijeh je riječ, djelo ili želja protiv vječnoga zakona“

Prigovor 1. Čini se da se grijeh neprikladno definira kada se kaže: grijeh je „riječ, djelo ili želja protiv vječnoga zakona“. Riječ naime, ili djelo, ili želja, unosi neki čin. No ne unosi svaki grijeh neki čin, kako je rečeno. Dakle ta definicija ne obuhvaća svaki grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže, u knjizi De duabus animabus: „Grijeh je volja zadržavanja ili postizanja onoga što pravednost brani“. No volja je obuhvaćena pod požudom, prema tome što se požuda uzima u širem smislu, za svaku težnju. Dakle dostajalo bi reći: grijeh je želja protiv vječnoga zakona; niti je trebalo dodati: riječ ili djelo.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da se grijeh u pravom smislu sastoji u odvraćanju od cilja, jer dobro i zlo ponajprije se razmatraju prema cilju, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Otuda i Augustin, u I De Lib. Arb., usporedbom s ciljem definira grijeh, govoreći da „griješiti nije ništa drugo doli, zanemarivši vječne stvari, vremenite slijediti“; i u knjizi De octoginta tribus quaestionibus kaže da je „svaka ljudska izopačenost služiti se onim u čemu treba uživati i uživati u onome čime se treba služiti“. No u navedenoj definiciji ne spominje se odvraćanje od dužnoga cilja. Dakle nedovoljno se definira grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, iz toga se za nešto kaže da je zabranjeno jer se protivi zakonu. No nisu svi grijesi zli zato što su zabranjeni, nego su neki zabranjeni zato što su zli. Ne bi dakle u opću definiciju grijeha trebalo postaviti da je protiv Božjega zakona.

Prigovor 5. Nadalje, grijeh označuje zao čovjekov čin, kako je bjelodano iz rečenoga. No zlo je čovjeka biti protiv razuma, kako Dionizije kaže u 4. pogl. De div. nom. Prije bi dakle trebalo reći da je grijeh protiv razuma, nego da je grijeh protiv vječnoga zakona.

Naprotiv, protiv toga dostaje autoritet Augustinov.

Odgovaram: treba reći da, kako je bjelodano iz rečenoga, grijeh nije ništa drugo doli zao ljudski čin. To pak da neki čin bude ljudski, ima iz toga što je dragovoljan, kao što je bjelodano iz gore rečenoga, bilo da je dragovoljan kao od volje proizveden, kao samo htjeti i birati; bilo kao od volje zapovijeđen, kao vanjski čini ili govora ili djelovanja. Ljudski pak čin ima to da je zao iz toga što je lišen dužne primjerenosti. Svaka se pak primjerenost bilo koje stvari prosuđuje usporedbom s nekim pravilom, od kojega ako zastrani, bit će neprimjerena. Pravilo je pak ljudske volje dvostruko: jedno blisko i istovrsno, naime sam ljudski razum; drugo pak jest prvo pravilo, naime vječni zakon, koji je poput Božjega razuma. I stoga je Augustin u definiciju grijeha postavio dvoje: jedno što pripada supstanciji ljudskoga čina, što je poput materijalnoga u grijehu, kada je rekao: riječ, djelo ili želja; a drugo što pripada naravi zla, što je poput formalnoga u grijehu, kada je rekao: protiv vječnoga zakona.

Odgovor na 1. prigovor: tvrdnja i nijekanje svode se na isti rod, kao u božanskim stvarima rođeno i nerođeno na odnos, kako Augustin kaže u V De Trin. I stoga kao isto treba uzeti rečeno i nerečeno, učinjeno i neučinjeno.

Odgovor na 2. prigovor: prvi uzrok grijeha jest u volji, koja zapovijeda sve dragovoljne čine, u kojima se jedino nalazi grijeh; i stoga Augustin katkad po samoj volji definira grijeh. Ali budući da i sami vanjski čini pripadaju supstanciji grijeha, jer su po sebi zli, kako je rečeno, bilo je nužno da se u definiciju grijeha postavi također nešto što pripada vanjskim činima.

Odgovor na 3. prigovor: vječni zakon prvo i ponajprije usmjeruje čovjeka na cilj, a dosljedno čini da se čovjek dobro drži oko onoga što vodi k cilju. I stoga u tome što kaže: protiv vječnoga zakona, dotiče odvraćanje od cilja i sve druge neurednosti.

Odgovor na 4. prigovor: kada se kaže da svaki grijeh nije zato zao jer je zabranjen, razumijeva se o zabrani učinjenoj po pozitivnom pravu. Ako se pak odnosi na naravno pravo, koje se sadrži ponajprije u vječnom zakonu, a drugotno u naravnom sudištu ljudskoga razuma, tada je svaki grijeh zao jer je zabranjen; po samome naime tome što je neuredan, naravnomu se pravu protivi.

Odgovor na 5. prigovor: teolozi razmatraju grijeh ponajprije prema tome što je uvreda protiv Boga; a moralni filozof prema tome što se protivi razumu. I stoga Augustin prikladnije definira grijeh iz toga što je protiv vječnoga zakona nego iz toga što je protiv razuma, ponajviše jer se po vječnom zakonu ravnamo u mnogome što nadilazi ljudski razum, kao u onome što pripada vjeri.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.