I-II, q. 6, a. 3
Može li dragovoljno postojati bez ikakva čina
Prigovor 1. Čini se da dragovoljno ne može postojati bez čina. Dragovoljnim se naime naziva ono što je od volje. No ništa ne može biti od volje osim po nekom činu, u najmanju ruku same volje. Dakle, dragovoljno ne može biti bez čina.
Prigovor 2. Nadalje, kao što se po činu volje za nekoga kaže da hoće, tako se prestankom čina volje kaže da ne će. No nehtijenje uzrokuje nedragovoljno, što se protivi dragovoljnomu. Dakle, dragovoljno ne može postojati kad prestane čin volje.
Prigovor 3. Nadalje, pojmu dragovoljnoga pripada spoznaja, kako je rečeno. No spoznaja biva po nekom činu. Dakle, dragovoljno ne može postojati bez nekoga čina.
Naprotiv, ono čime gospodarimo naziva se dragovoljnim. No mi gospodarimo time da djelujemo i ne djelujemo, da hoćemo i nećemo. Dakle, kao što je djelovati i htjeti dragovoljno, tako i ne djelovati i ne htjeti.
Odgovaram: treba reći da se dragovoljnim naziva ono što je od volje. Od nečega se pak kaže da nešto jest na dva načina. Na jedan način izravno, što naime potječe od nekoga ukoliko je djelatnik, kao što zagrijavanje potječe od topline. Na drugi način neizravno, iz samoga toga što ne djeluje, kao što se potapanje lađe pripisuje kormilaru ukoliko prestaje kormilariti. No valja znati da se ono što slijedi iz nedostatka djelovanja ne svodi uvijek kao na uzrok na djelatnika iz toga što ne djeluje, nego samo tada kada može i mora djelovati. Kad naime kormilar ne bi mogao upravljati lađom, ili mu ne bi bilo povjereno kormilarenje lađom, ne bi mu se uračunalo potapanje lađe koje bi se dogodilo zbog kormilarove odsutnosti. Budući da dakle volja, hoteći i djelujući, može spriječiti to da se ne će i ne djeluje, a katkada i mora, to što se ne će i ne djeluje uračunava joj se kao da od nje same potječe. I tako dragovoljno može postojati bez čina: katkada doista bez vanjskoga čina uz unutarnji čin, kao kada hoće ne djelovati; a katkada i bez unutarnjega čina, kao kada ne će.
Odgovor na 1. prigovor: dragovoljnim se naziva ne samo ono što potječe od volje izravno, kao od djelatnika, nego i ono što je od nje neizravno, kao od onoga koji ne djeluje.
Odgovor na 2. prigovor: izraz „ne htjeti“ kaže se na dva načina. Na jedan način ukoliko se uzima u snazi jedne riječi, prema tome što je infinitiv glagola „nolo“. Stoga, kao što kada kažem „neću čitati“ smisao jest „hoću ne čitati“, tako to što je „ne htjeti čitati“ označuje „htjeti ne čitati“. I tako nehtijenje uzrokuje nedragovoljno. Na drugi način uzima se u snazi rečenice. I tada se ne potvrđuje čin volje. I takvo nehtijenje ne uzrokuje nedragovoljno.
Odgovor na 3. prigovor: na onaj se način traži za dragovoljno čin spoznaje na koji i čin volje, da naime bude u nečijoj vlasti razmotriti i htjeti i djelovati. I tada, kao što je ne htjeti i ne djelovati, kada je bilo vrijeme, dragovoljno, tako je također i ne razmotriti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.