I-II, q. 57, a. 5
Je li razboritost krepost nužna čovjeku
Prigovor 1. Čini se da razboritost nije krepost nužna za dobar život. Jer kako se umijeće odnosi prema onome što se pravi, čega je ispravan razlog; tako se razboritost odnosi prema onome što se čini, prema čemu se promatra čovjekov život, jer razboritost je njihov ispravan razlog, kako se kaže u VI. Ethic. Ali umijeće nije nužno u stvarima koje se prave osim zato da nastanu, a ne nakon što su načinjene. Dakle, ni razboritost nije nužna čovjeku za dobar život nakon što postane krjepostan, nego možda samo u pogledu toga da krjepostan postane.
Prigovor 2. Nadalje, razboritost je ono po čemu ispravno vijećamo, kako se kaže u VI. Ethic. No čovjek može po dobru savjetu djelovati ne samo vlastitome, nego i tuđemu. Dakle, nije nužno za dobar život da sam čovjek ima razboritost; nego dostaje da slijedi savjete razboritih.
Prigovor 3. Nadalje, intelektualna je krepost ona po kojoj biva da se uvijek govori istinito, a nikada lažno. No čini se da to ne biva po razboritosti, jer nije ljudski da se u vijećanju o onome što valja činiti nikada ne pogriješi; budući da se ljudska djela mogu i drukčije ponašati. Odakle se kaže u Mudr 9: „misli su smrtnika plašljive i nesigurne naše providnosti“. Dakle, čini se da se razboritost ne smije postaviti kao intelektualna krepost.
Naprotiv, u Mudr 8 ubraja se među druge kreposti nužne za ljudski život, kada se o božanskoj mudrosti kaže: „umjerenosti i razboritosti uči, pravednosti i hrabrosti, od kojih u životu nema ništa korisnije ljudima“.
Odgovaram: razboritost je krepost nadasve nužna za ljudski život. Dobro naime živjeti sastoji se u dobrome djelovanju. A da bi netko dobro djelovao, ne traži se samo što čini, nego također kako čini; da naime prema ispravnom izboru djeluje, a ne samo iz naglosti ili strasti. Budući pak da je izbor onoga što je za svrhu, ispravnost izbora traži dvoje: naime dužnu svrhu; i ono što se prikladno usmjeruje prema dužnoj svrsi. Za dužnu se pak svrhu čovjek prikladno raspolaže po kreposti koja usavršuje težbeni dio duše, čiji je predmet dobro i svrha. Za ono pak što se prikladno usmjeruje prema dužnoj svrsi valja da se čovjek izravno raspolaže po habitusu razuma, jer vijećati i birati, što pripada onome što je za svrhu, čini su razuma. I stoga je nužno u razumu postojati neka intelektualna krepost po kojoj se usavršuje razum kako bi se prikladno odnosio prema onome što je za svrhu. A ta je krepost razboritost. Zato je razboritost krepost nužna za dobar život.
Odgovor na 1. prigovor: dobro umijeća promatra se ne u samome obrtniku, nego radije u samoj rukotvorini, budući da je umijeće ispravan razlog onoga što se pravi, jer pravljenje, prelazeći u vanjsku tvar, nije savršenstvo onoga koji pravi, nego napravljenoga, kao što je gibanje čin pokretnoga; a umijeće je oko onoga što se pravi. No dobro se razboritosti promatra u samome djelatniku, čije je savršenstvo samo djelovanje, jer razboritost je ispravan razlog onoga što se čini, kako je rečeno. I stoga se za umijeće ne traži da obrtnik dobro djeluje, nego da dobro djelo načini. Tražilo bi se pak radije da sama rukotvorina dobro djeluje, kao da nož dobro reže, ili pila dobro pili; kada bi njihovo vlastito bilo djelovati, a ne radije trpjeti djelovanje, jer nemaju vlast nad svojim činom. I stoga umijeće samomu obrtniku nije nužno za dobar život; nego samo za pravljenje dobra djela i za njegovo očuvanje. Razboritost je pak čovjeku nužna za dobar život, a ne samo zato da postane dobar.
Odgovor na 2. prigovor: kada čovjek dobro čini ne prema vlastitome razumu, nego pokrenut po savjetu drugoga; njegovo djelovanje još nije posve savršeno što se tiče razuma koji upravlja i što se tiče težnje koja pokreće. Zato ako dobro i čini, ipak ne jednostavno dobro; a to je dobro živjeti.
Odgovor na 3. prigovor: istinito praktičnoga razuma shvaća se drukčije nego istinito teorijskoga razuma, kako se kaže u VI. Ethic. Jer istinito teorijskoga razuma shvaća se po sukladnosti razuma sa stvarju. I jer se razum ne može nepogrešivo suobličiti stvarima u onome što se može i drukčije ponašati, nego samo u nužnome; stoga nijedan teorijski habitus onoga što se može i drukčije ponašati nije intelektualna krepost, nego je samo oko nužnoga. Istinito pak praktičnoga razuma shvaća se po sukladnosti s ispravnom težnjom. Koja pak sukladnost u nužnim stvarima nema mjesta, jer one ne nastaju ljudskom voljom, nego samo u onome što se može i drukčije ponašati što mi možemo učiniti, bilo da su nutarnja djelovanja bilo vanjska pravljenja. I stoga se samo oko onoga što se može i drukčije ponašati postavlja krepost praktičnoga razuma: oko onoga što se pravi doista umijeće; a oko onoga što se čini razboritost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.