I-II, q. 57, a. 4
Je li razboritost krepost različita od umijeća
Prigovor 1. Čini se da razboritost nije krepost različita od umijeća. Jer umijeće je ispravan razlog nekih djela. Ali različiti rodovi djela ne čine da nešto izgubi pojam umijeća, jer postoje različita umijeća oko veoma različitih djela. Budući da je dakle i razboritost neki ispravan razlog djelâ, čini se da se i ona mora nazivati umijećem.
Prigovor 2. Nadalje, razboritost se više podudara s umijećem nego s teorijskim habitusima, jer oboje je oko onoga što se može i drukčije ponašati, kako se kaže u VI. Ethic. No neki se teorijski habitusi nazivaju umijećima. Dakle, mnogo se više razboritost mora nazivati umijećem.
Prigovor 3. Nadalje, razboritosti pripada dobro vijećati, kako se kaže u VI. Ethic. Ali i u nekim se umijećima događa vijećati, kako se kaže u III. Ethic., kao u vojnom, kormilarskom i ljekarničkom umijeću. Dakle, razboritost se ne razlikuje od umijeća.
Naprotiv, Filozof razlikuje razboritost od umijeća u VI. Ethic.
Odgovaram: gdje se nalazi različit pojam kreposti, ondje se moraju razlikovati kreposti. Rečeno je pak gore da neki habitus ima pojam kreposti samo iz toga što pruža sposobnost za dobro djelo, a neki iz toga što pruža ne samo sposobnost za dobro djelo, nego i uporabu. Umijeće pak pruža samo sposobnost za dobro djelo, jer ne gleda na težnju. Razboritost pak ne pruža samo sposobnost za dobro djelo, nego i uporabu, jer gleda na težnju, kao pretpostavljajući ispravnost težnje. Čemu je razlog ta razlika što je umijeće ispravan razlog onoga što se pravi; a razboritost je ispravan razlog onoga što se čini. Razlikuje se pak praviti i činiti jer je, kako se kaže u IX. Metaphys., pravljenje čin koji prelazi u vanjsku tvar, kao graditi, sjeći i tome slično; a činiti je čin koji ostaje u samome djelatniku, kao gledati, htjeti i tome slično. Tako se dakle na ovaj način odnosi razboritost prema takvim ljudskim činima, koji su uporaba moćî i habitusâ, kao što se umijeće odnosi prema vanjskim pravljenjima, jer je oboje savršen razlog s obzirom na ono s čime se uspoređuje. Savršenost pak i ispravnost razuma u teorijskim stvarima ovisi o načelima, iz kojih razum silogizira, kao što je rečeno da znanost ovisi o razumijevanju počela, koje je habitus počelâ, i pretpostavlja ga. U ljudskim pak činima svrhe se drže kao načela u teorijskim stvarima, kako se kaže u VII. Ethic. I stoga se za razboritost, koja je ispravan razlog onoga što se čini, traži da čovjek bude dobro raspoložen oko svrhâ, što doista biva po ispravnoj težnji. I stoga se za razboritost traži moralna krepost, po kojoj nastaje ispravna težnja. No dobro rukotvorina nije dobro ljudske težnje, nego dobro samih izrađenih djela, i stoga umijeće ne pretpostavlja ispravnu težnju. I odatle je što se više hvali obrtnik koji hotimično pogriješi, nego onaj koji pogriješi nehotice; a više je protiv razboritosti da netko pogriješi hotimično, nego nehotice, jer je ispravnost volje od pojma razboritosti, a nije od pojma umijeća. Tako je dakle očito da je razboritost krepost različita od umijeća.
Odgovor na 1. prigovor: različiti rodovi rukotvorina svi su izvan čovjeka, i stoga se ne mijenja pojam kreposti. Ali razboritost je ispravan razlog samih ljudskih činâ, odakle se mijenja pojam kreposti, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: razboritost se više podudara s umijećem nego s teorijskim habitusima što se tiče subjekta i građe, jer oboje je u mnijenjskom dijelu duše i oko onoga što se može i drukčije ponašati. No umijeće se više podudara s teorijskim habitusima u pojmu kreposti nego s razboritošću, kako je iz rečenoga očito.
Odgovor na 3. prigovor: razboritost je sposobna za dobro vijećanje o onome što pripada cjelokupnomu čovjekovu životu i konačnoj svrsi ljudskoga života. Ali u nekim je umijećima vijećanje o onome što pripada vlastitim svrhama tih umijeća. Zato se neki, ukoliko dobro vijećaju u ratnim ili pomorskim stvarima, nazivaju razboritim vođama ili kormilarima, no ne razboritima jednostavno, nego samo oni koji dobro vijećaju o onome što koristi cjelokupnomu životu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.