I-II, q. 57, a. 3
Je li intelektualni habitus koji je umijeće, krepost
Prigovor 1. Čini se da umijeće nije intelektualna krepost. Kaže naime Augustin u knjizi de libero arbitrio da se krepošću nitko loše ne služi. Ali umijećem se netko loše služi, može naime neki obrtnik, prema znanju svojega umijeća, loše raditi. Dakle, umijeće nije krepost.
Prigovor 2. Nadalje, krepost nema krepost. No umijeće ima neku krepost, kako se kaže u VI. Ethic. Dakle, umijeće nije krepost.
Prigovor 3. Nadalje, slobodna su umijeća izvrsnija od mehaničkih umijeća. No kao što su mehanička umijeća praktična, tako su slobodna umijeća teorijska. Dakle, ako bi umijeće bilo intelektualna krepost, moralo bi se ubrojiti u teorijske kreposti.
Naprotiv, Filozof u VI. Ethic. postavlja da je umijeće krepost; a ipak ga ne pribraja teorijskim krepostima, za čiji subjekt postavlja znanstveni dio duše.
Odgovaram: umijeće nije ništa drugo doli ispravan razlog nekih djela koja valja načiniti. Čije se pak dobro ne sastoji u tome kako se ljudska težnja na neki način drži, nego u tome što je samo djelo koje se čini u sebi dobro. Jer ne pripada pohvali obrtnika, ukoliko je obrtnik, s kakvom voljom djelo čini; nego kakvo je djelo koje čini. Tako je dakle umijeće, govoreći strogo, djelatan habitus. A ipak se u nečemu podudara s teorijskim habitusima, jer i samim teorijskim habitusima pripada kako se drži stvar koju razmatraju, a ne kako se ljudska težnja drži prema njima. Jer dokle god geometar dokazuje istinito, nije važno kako se drži prema težbenom dijelu, je li veseo ili srdit, kao što ni u obrtniku nije važno, kako je rečeno. I stoga na taj način umijeće ima pojam kreposti, kao i teorijski habitusi; ukoliko naime ni umijeće, ni teorijski habitus, ne čine dobro djelo što se tiče uporabe, što je vlastito kreposti koja usavršuje težnju; nego samo što se tiče sposobnosti za dobro djelovanje.
Odgovor na 1. prigovor: kada netko tko posjeduje umijeće načini lošu rukotvorinu, to nije djelo umijeća, štoviše protivno je umijeću; kao što također kada netko tko zna istinito laže, to što govori nije prema znanju, nego protiv znanja. Zato kao što se znanost uvijek odnosi na dobro, kako je rečeno, tako i umijeće, i prema tome se naziva krepošću. U tome ipak zaostaje za savršenim pojmom kreposti, jer ne čini samu dobru uporabu, nego se za to traži nešto drugo, premda dobra uporaba bez umijeća ne može postojati.
Odgovor na 2. prigovor: jer se za to da se čovjek dobro služi umijećem koje ima traži dobra volja, koja se usavršuje po moralnoj kreposti; stoga Filozof kaže da umijeće ima krepost, naime moralnu, ukoliko se za njegovu dobru uporabu traži neka moralna krepost. Očito je naime da obrtnik po pravednosti, koja čini volju ispravnom, biva nagnut na to da pošteno djelo načini.
Odgovor na 3. prigovor: i u samim teorijskim stvarima postoji nešto na način nekoga djela, primjerice sastavljanje silogizma ili prikladna govora ili posao brojenja ili mjerenja. I stoga koji se god teorijski habitusi usmjeruju na takva djela razuma, nazivaju se po stanovitoj sličnosti umijećima, ali slobodnima; za razliku od onih umijeća koja se usmjeruju na djela vršena po tijelu, koja su na neki način ropska, ukoliko se tijelo ropski pokorava duši, a čovjek je prema duši slobodan. One pak znanosti koje se ne usmjeruju ni na kakvo takvo djelo, jednostavno se nazivaju znanostima, a ne umijećima. Niti mora biti, ako su slobodna umijeća plemenitija, da im više odgovara pojam umijeća.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.