I-II, q. 57, a. 2
Jesu li tri, naime mudrost, znanost i razumijevanje počela
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno razlikuju tri teorijske intelektualne kreposti, naime mudrost, znanost i razumijevanje počela. Jer vrsta se ne smije sudijeliti s rodom. No mudrost je neka znanost, kako se kaže u VI. Ethic. Dakle, mudrost se ne smije sudijeliti sa znanošću u broju intelektualnih kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, u razlikovanju moći, habitusâ i činâ, koje se promatra prema predmetima, promatra se prvenstveno razlikovanje koje je prema formalnom pojmu predmetâ, kako je iz prethodnoga očito. Dakle, različiti se habitusi ne smiju razlikovati prema materijalnom predmetu; nego prema formalnom pojmu toga predmeta. Ali počelo je dokazivanja razlog spoznavanja zaključaka. Dakle, razumijevanje počela ne smije se postaviti kao drugi habitus, ili druga krepost, od znanosti o zaključcima.
Prigovor 3. Nadalje, intelektualnom se krepošću naziva ona koja je u samom razumnome po biti. No razum, i teorijski, kao što rasuđuje silogizirajući dokazno, tako također rasuđuje silogizirajući dijalektički. Dakle, kao što se znanost, koja se uzrokuje iz dokaznoga silogizma, postavlja kao teorijska intelektualna krepost, tako također i mišljenje.
Naprotiv, Filozof u VI. Ethic. postavlja samo te tri teorijske intelektualne kreposti, naime mudrost, znanost i razumijevanje počela.
Odgovaram: kako je već rečeno, teorijska intelektualna krepost jest ona po kojoj se teorijski razum usavršuje za razmatranje istinitoga, to je naime njegovo dobro djelo. Istinito se pak može razmatrati na dva načina: na jedan način, kao po sebi poznato; na drugi način, kao poznato po drugome. Ono pak što je po sebi poznato, drži se kao počelo; i odmah se shvaća od razuma. I stoga se habitus koji usavršuje razum za razmatranje takve istine naziva razumijevanje počela, što je habitus počelâ. Istinito pak koje je poznato po drugome ne shvaća se odmah od razuma, nego po istraživanju razuma, i drži se u smislu krajnje granice. Što doista može biti na dva načina: na jedan način, da bude krajnje u nekom rodu; na drugi način, da bude krajnje s obzirom na cjelokupnu ljudsku spoznaju. „A jer ono što je kasnije poznato s obzirom na nas, biva prije i više poznato po naravi“, kako se kaže u I. Physic.; stoga je ono što je krajnje s obzirom na cjelokupnu ljudsku spoznaju ono što je prvo i najviše spoznatljivo po naravi. I oko takvoga jest mudrost, koja razmatra najviše uzroke, kako se kaže u I. Metaphys. Zato prikladno sudi i uređuje o svemu, jer se savršen i opći sud ne može imati osim po svođenju na prve uzroke. Za ono pak što je krajnje u ovom ili onom rodu spoznatljivih stvari, usavršuje razum znanost. I stoga su prema različitim rodovima spoznatljivoga različiti habitusi znanosti, premda mudrost nije drugo doli jedna.
Odgovor na 1. prigovor: mudrost je neka znanost ukoliko ima ono što je zajedničko svim znanostima, naime da iz počela dokazuje zaključke. No jer ima nešto vlastito iznad drugih znanosti, ukoliko naime o svemu sudi; i to ne samo što se tiče zaključaka, nego također i što se tiče prvih počela; stoga ima pojam savršenije kreposti nego znanost.
Odgovor na 2. prigovor: kada se pojam predmeta pod jednim činom odnosi na moć ili habitus, tada se ne razlikuju habitusi ili moći s obzirom na pojam predmeta i materijalni predmet, kao što istoj moći vida pripada vidjeti boju, i svjetlo, koje je razlog viđenja boje i vidi se istodobno s njom. Počela pak dokazivanja mogu se razmatrati zasebno, bez toga da se razmatraju zaključci. Mogu se također razmatrati istodobno sa zaključcima, ukoliko se počela izvode u zaključke. Razmatrati dakle na taj drugi način počela, pripada znanosti, koja razmatra također i zaključke; dok razmatrati počela po njima samima pripada razumijevanju počela. Odakle, ako tko ispravno razmotri, te se tri kreposti ne razlikuju podjednako jedna od druge, nego stanovitim redom; kao što biva u potencijalnim cjelinama, kojih je jedan dio savršeniji od drugoga, kao što je umna duša savršenija od osjetilne, a osjetilna od raslinske. Na taj naime način znanost ovisi o razumijevanju počela kao o glavnijemu. A oboje ovisi o mudrosti kao o najglavnijemu, koja pod sobom sadrži i razumijevanje počela i znanost, kao ona koja prosuđuje o zaključcima znanostî i o počelima istih.
Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, habitus se kreposti određeno odnosi na dobro, a ni na koji način na zlo. Dobro je pak razuma istinito, a zlo je njegovo lažno. Zato se samo oni habitusi nazivaju intelektualnim krepostima kojima se uvijek govori istinito, a nikada lažno. Mišljenje pak i sumnja mogu biti o istinitome i o lažnome. I stoga nisu intelektualne kreposti, kako se kaže u VI. Ethic.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.