I-II, q. 57, a. 1
Jesu li teorijski intelektualni habitusi kreposti
Prigovor 1. Čini se da teorijski intelektualni habitusi nisu kreposti. Jer krepost je djelatan habitus, kako je gore rečeno. No teorijski habitusi nisu djelatni, razlikuje se naime teorijsko od praktičnoga, to jest djelatnoga. Dakle, teorijski intelektualni habitusi nisu kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, krepost je onoga po čemu čovjek postaje sretan ili blažen, stoga što je blaženstvo nagrada kreposti, kako se kaže u I. Ethic. No intelektualni habitusi ne razmatraju ljudske čine, niti druga ljudska dobra po kojima čovjek postiže blaženstvo, nego radije naravne i božanske stvari. Dakle, takvi se habitusi ne mogu nazivati krepostima.
Prigovor 3. Nadalje, znanost je teorijski habitus. No znanost i krepost razlikuju se kao različiti rodovi koji nisu podređeni jedan drugome; kako je bjelodano po Filozofu u IV. Topic. Dakle, teorijski habitusi nisu kreposti.
Naprotiv, samo teorijski habitusi razmatraju nužne stvari koje se ne mogu drukčije ponašati. No Filozof postavlja u VI. Ethic. pojedine intelektualne kreposti u onaj dio duše koji razmatra nužne stvari koje se ne mogu drukčije ponašati. Dakle, teorijski intelektualni habitusi jesu kreposti.
Odgovaram: budući da se svaka krepost izriče u poretku prema dobru, kako je gore rečeno, iz dvostrukoga se razloga neki habitus naziva krepošću, kako je gore rečeno: na jedan način, jer daje sposobnost za dobro djelovanje; na drugi način, jer sa sposobnošću pruža također dobru uporabu. A to, kako je gore rečeno, pripada samo onim habitusima koji gledaju na težbeni dio, stoga što je težbena moć duše ta koja čini da se služimo svim moćima i habitusima. Budući dakle da teorijski intelektualni habitusi ne usavršuju težbeni dio, niti na bilo koji način na njega gledaju, nego samo na intelektualni; mogu se doista nazivati krepostima ukoliko daju sposobnost za dobro djelovanje, a to je razmatranje istinitoga (to je naime dobro djelo razuma); no ne nazivaju se krepostima na drugi način, kao oni koji čine da se dobro služi moći ili habitusom. Iz toga naime što netko ima habitus teorijske znanosti, ne biva nagnut na uporabu, nego postaje sposoban promatrati istinu u onome o čemu posjeduje znanost; no to da se služi posjedovanom znanošću, biva po pokretačkoj volji. I stoga krepost koja usavršuje volju, poput ljubavi ili pravednosti, čini također da se dobro služi takvim teorijskim habitusima. I prema tome također u činima tih habitusa može biti zasluge, ako se čine iz ljubavi, kao što Grgur kaže u VI. Moral. da je „kontemplativni život veće zasluge nego djelatni“.
Odgovor na 1. prigovor: dvostruko je djelo, naime vanjsko i nutarnje. Praktično dakle, ili djelatno, koje se dijeli nasuprot teorijskome, uzima se od vanjskoga djela, prema kojemu teorijski habitus nema usmjerenje. Ali ipak ima usmjerenje prema nutarnjemu djelu razuma, a to je promatrati istinito. I prema tome jest djelatan habitus.
Odgovor na 2. prigovor: krepost pripada nečemu na dva načina. Na jedan način, kao predmetima. I tako takve teorijske kreposti ne pripadaju onome po čemu čovjek postaje blažen; osim možda ukoliko riječ po izriče djelatni uzrok ili predmet potpunoga blaženstva, a to je Bog, koji je najviše spoznatljivo. Na drugi način kaže se da je krepost nečega kao činâ. I na taj način intelektualne kreposti pripadaju onome po čemu čovjek postaje blažen: i zato što čini tih kreposti mogu biti zaslužni, kako je rečeno; i također zato što su stanoviti začetak savršenoga blaženstva, koje se sastoji u promatranju istinitoga, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: znanost se dijeli nasuprot kreposti izrečenoj na drugi način, koja pripada težbenoj moći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.