Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 57, a. 6

Jesu li eubulija, sineza i gnoma kreposti pridružene razboritosti

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno pridružuju razboritosti eubulija, sineza i gnoma. Jer eubulija je habitus kojim dobro vijećamo, kako se kaže u VI. Ethic. No dobro vijećati pripada razboritosti, kako se kaže u istoj knjizi. Dakle, eubulija nije krepost pridružena razboritosti, nego je radije sama razboritost.

Prigovor 2. Nadalje, višemu pripada suditi o nižima. Čini se dakle vrhovnom ona krepost čiji je čin suđenje. No sineza je sposobna za dobro suđenje. Dakle, sineza nije krepost pridružena razboritosti, nego je sama glavna.

Prigovor 3. Nadalje, kao što je različito ono o čemu valja suditi, tako je također različito ono o čemu valja vijećati. Ali oko svega o čemu valja vijećati postavlja se jedna krepost, naime eubulija. Dakle, za dobro suđenje o onome što valja činiti ne treba postavljati, osim sineze, drugu krepost, naime gnomu.

Prigovor 4. Nadalje, Tulije u svojoj retorici postavlja tri druga dijela razboritosti, naime pamćenje prošloga, shvaćanje sadašnjega i providnost budućega. Makrobije također, super somnium Scipionis, postavlja neke druge dijelove razboritosti, naime oprez, poučljivost i tome slično. Ne čini se dakle da se samo takve kreposti pridružuju razboritosti.

Naprotiv, stoji autoritet Filozofa u VI. Ethic., koji te tri kreposti postavlja pridruženima razboritosti.

Odgovaram: u svim uređenim moćima ona je glavnija koja je usmjerena na glavniji čin. Oko onoga pak što čovjek čini nalaze se tri čina razuma, od kojih je prvi vijećati, drugi suditi, a treći zapovijedati. Prva pak dva odgovaraju činima teorijskoga razuma, a to su istraživati i suditi, jer vijećanje je neko istraživanje. No treći je čin vlastit praktičnomu razumu, ukoliko je djelatan, jer razumu ne pripada zapovijedati ono što se po čovjeku ne može učiniti. Očito je pak da je u onome što biva po čovjeku glavni čin zapovijedati, kojemu su drugi usmjereni. I stoga se kreposti koja je sposobna za dobro zapovijedanje, naime razboritosti, kao glavnijoj, pridružuju kao drugotne eubulija, koja je sposobna za dobro vijećanje, te sineza i gnoma, koje su dijelovi za suđenje; o čijem će se razlikovanju reći.

Odgovor na 1. prigovor: razboritost je sposobna za dobro vijećanje ne kao da bi dobro vijećati neposredno bio njezin čin, nego jer taj čin usavršuje posredstvom kreposti koja joj je podređena, a to je eubulija.

Odgovor na 2. prigovor: sud u onome što valja činiti usmjeruje se prema nečemu daljnjemu, jer se događa da netko dobro prosudi o onome što valja činiti, a ipak to ne izvrši ispravno. No krajnja je dopuna kada razum već dobro zapovijeda o onome što valja činiti.

Odgovor na 3. prigovor: sud o pojedinoj stvari biva po njezinim vlastitim načelima. Istraživanje pak još nije po vlastitim načelima, jer kad bi se ona imala, ne bi trebalo istraživanje, nego bi stvar već bila pronađena. I zato se samo jedna krepost usmjeruje na dobro vijećanje, a dvije kreposti na dobro suđenje, jer razlikovanje nije u općim načelima, nego u vlastitima. Zato je i u teorijskim stvarima jedna dijalektika koja istražuje o svemu, dok su dokazne znanosti, koje su sudeće, različite o različitome. Razlikuju se pak sineza i gnoma prema različitim pravilima po kojima se sudi, jer sineza sudi o onome što valja činiti prema općemu zakonu; a gnoma prema samomu naravnom razumu u onome u čemu opći zakon zakazuje; kako će niže biti potpunije bjelodano.

Odgovor na 4. prigovor: pamćenje, shvaćanje i providnost, slično također oprez i poučljivost i tome slično, nisu kreposti različite od razboritosti, nego se na neki način odnose prema njoj kao sastavni dijelovi, ukoliko se sve to traži za savršenstvo razboritosti. Postoje također i neki subjektivni dijelovi, ili vrste razboritosti, poput gospodarske, vladarske i tome slično. No spomenuta tri jesu takoreći potencijalni dijelovi razboritosti, jer su usmjereni kao drugotno prema glavnome. I o tome će se niže govoriti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.