Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 49, a. 3

Unosi li habitus red prema činu

Prigovor 1. Čini se da habitus ne unosi red prema činu. Svaka naime stvar djeluje prema tome što je u činu. No Filozof veli u III. De anima da „kada tko postane znalac po habitusu, još je i tada u mogućnosti, drukčije ipak nego prije učenja“. Dakle, habitus ne unosi odnos počela prema činu.

Prigovor 2. Nadalje, ono što se stavlja u definiciju nečega, po sebi tome pripada. No biti počelo radnje stavlja se u definiciju moći; kako je očito u V. Metaphys. Dakle, biti počelo čina po sebi pripada moći. Ono pak što je po sebi prvo je u svakom pojedinom rodu. Ako je dakle i habitus počelo čina, slijedi da je kasniji od moći. I tako neće biti prva vrsta kvalitete habitus ili dispozicija.

Prigovor 3. Nadalje, zdravlje je katkad habitus, i slično mršavost i ljepota. No to se ne izriče po redu prema činu. Dakle, nije od razloga habitusa to da bude počelo čina.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De bono coniugali da je „habitus ono čime se nešto čini kada je potrebno“. I Komentator veli u III. De anima da je „habitus ono čime tko djeluje kada hoće“.

Odgovaram: imati red prema činu može pripadati habitusu i prema razlogu habitusa; i prema razlogu subjekta u kojemu je habitus. Prema razlogu doista habitusa, pripada svakomu habitusu na neki način imati red prema činu. Od razloga je naime habitusa to da unosi neki odnos u poretku prema naravi stvari, prema tome što odgovara ili ne odgovara. No narav stvari, koja je svrha nastajanja, dalje se također usmjeruje prema drugoj svrsi, koja je ili djelovanje, ili neko djelo, do kojega tko dolazi po djelovanju. Stoga habitus ne unosi samo red prema samoj naravi stvari, nego također posljedično i prema djelovanju, ukoliko je ono svrha naravi, ili vodi k svrsi. Stoga se i u V. Metaphys. veli u definiciji habitusa da je dispozicija prema kojoj se dobro ili loše raspolaže raspoloženo ili prema sebi, to jest prema svojoj naravi, ili prema drugome, to jest u poretku prema svrsi. No postoje neki habitusi koji također i s obzirom na subjekt u kojemu jesu, prvo i poglavito unose red prema činu. Zato što, kako je rečeno, habitus prvo i po sebi unosi odnos prema naravi stvari. Ako se dakle narav stvari u kojoj je habitus sastoji u samom redu prema činu, slijedi da habitus poglavito unosi red prema činu. Očito je pak da je narav i razlog moći to da bude počelo čina. Stoga svaki habitus koji je neke moći kao subjekta, poglavito unosi red prema činu.

Odgovor na 1. prigovor: habitus je neki čin, ukoliko je kvaliteta, i prema ovome može biti počelo djelovanja. No u mogućnosti je s obzirom na djelovanje. Stoga se habitus naziva prvim činom, a djelovanje drugim činom; kako je očito u II. De anima.

Odgovor na 2. prigovor: nije od razloga habitusa to da gleda na moć, nego da gleda na narav. I jer narav prethodi radnji, na koju gleda moć; stoga se ranijom vrstom kvalitete postavlja habitus nego moć.

Odgovor na 3. prigovor: zdravlje se naziva habitusom, ili habitualnom dispozicijom, u poretku prema naravi, kako je rečeno. Ukoliko je ipak narav počelo čina, posljedično unosi red prema činu. Stoga Filozof veli u X. De historia Animal. da se čovjek naziva zdravim, ili neki ud, kada može vršiti djelovanje zdravoga. I slično je u drugome.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.