I-II, q. 49, a. 2
Je li određena vrsta kvalitete
Prigovor 1. Čini se da habitus nije određena vrsta kvalitete. Jer, kako je rečeno, habitus se, ukoliko je kvaliteta, naziva dispozicijom prema kojoj se dobro ili loše raspolaže raspoloženo. No to biva prema bilo kojoj kvaliteti, jer i prema liku biva da je nešto dobro ili loše raspoloženo, i slično prema toplini i hladnoći, i prema svemu tome sličnom. Dakle, habitus nije određena vrsta kvalitete.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof u Kategorijama toplinu i hladnoću naziva dispozicijama ili habitusima, kao bolest i zdravlje. No toplina i hladnoća jesu u trećoj vrsti kvalitete. Dakle, habitus ili dispozicija ne razlikuju se od drugih vrsta kvalitete.
Prigovor 3. Nadalje, teško promjenjivo nije razlika koja pripada rodu kvalitete, nego više pripada kretanju ili trpnji. Nijedan se pak rod ne određuje na vrstu po razlici drugoga roda; nego treba da razlike po sebi nadođu rodu, kako Filozof veli u VII. Metaphys. Dakle, budući da se za habitus kaže da je teško promjenjiva kvaliteta, čini se da nije određena vrsta kvalitete.
Naprotiv, Filozof veli u Kategorijama da je „jedna vrsta kvalitete habitus i dispozicija“.
Odgovaram: Filozof u Kategorijama među četiri vrste kvalitete stavlja prvu, dispoziciju i habitus. Kojih doista vrsta razlike ovako navodi Simplicije u komentaru Kategorija, govoreći da su „od kvaliteta neke prirodne, koje su po naravi prisutne, i uvijek, a neke su nadošle, koje se izvana stvaraju, i mogu se izgubiti. I ove doista“, koje su nadošle, „jesu habitusi i dispozicije, razlikujući se prema lako i teško izgubivomu. Od prirodnih pak kvaliteta neke su prema tome što je nešto u mogućnosti, i tako je druga vrsta kvalitete. A neke prema tome što je nešto u činu, i to ili u dubinu, ili prema površini. Ako u dubinu doista, tako je treća vrsta kvalitete, a prema površini jest četvrta vrsta kvalitete, kao lik i oblik, koji je lik oživljenoga bića“. No to razlikovanje vrsta kvalitete čini se neprikladnim. Postoje naime mnogi likovi i trpljive kvalitete koje nisu prirodne, nego nadošle, i mnoge dispozicije koje nisu nadošle, nego prirodne, kao zdravlje i ljepota i tome slično. I povrh toga to ne odgovara poretku vrsta, uvijek je naime ono što je prirodnije ranije. I stoga valja drukčije uzeti razlikovanje dispozicija i habitusa od drugih kvaliteta. Vlastito naime kvaliteta unosi neki način supstancije. Način je pak, kako Augustin veli u Super Gen. ad litteram, onaj koji mjera unaprijed određuje, stoga unosi neko određenje prema nekoj mjeri. I stoga kao što se ono prema čemu se određuje mogućnost tvari prema supstancijalnom bitku naziva kvalitetom koja je razlika supstancije; tako se ono prema čemu se određuje mogućnost subjekta prema akcidentalnom bitku naziva akcidentalnom kvalitetom, koja je također neka razlika, kako je očito po Filozofu u V. Metaphys. Način pak odnosno određenje subjekta prema akcidentalnom bitku može se uzeti ili u poretku prema samoj naravi subjekta; ili prema radnji i trpnji koje slijede počela naravi, a to su tvar i oblik; ili prema količini. Ako se pak uzme način ili određenje subjekta prema količini, tako je četvrta vrsta kvalitete. I jer je količina, prema svojemu razlogu, bez kretanja, i bez razloga dobra i zla; stoga četvrtoj vrsti kvalitete ne pripada to da nešto bude dobro ili loše, brzo ili sporo prolazno. Način pak odnosno određenje subjekta prema radnji i trpnji promatra se u drugoj i trećoj vrsti kvalitete. I stoga se u objema razmatra to da nešto lako ili teško biva, ili da je brzo prolazno ili dugotrajno. No ne razmatra se u njima ništa što pripada razlogu dobra ili zla, jer kretanja i trpnje nemaju razlog svrhe, a dobro i zlo izriču se s obzirom na svrhu. No način i određenje subjekta u poretku prema naravi stvari pripada prvoj vrsti kvalitete, a to je habitus i dispozicija, veli naime Filozof u VII. Physic., govoreći o habitusima duše i tijela, da su oni „neke dispozicije savršenoga prema najboljemu; kažem pak savršenoga, što je raspoloženo prema naravi. I jer je sam oblik i narav stvari svrha i ono radi čega nešto biva“, kako se veli u II. Physic. stoga se u prvoj vrsti razmatra i dobro i zlo; i također lako i teško promjenjivo, prema tome što je neka narav svrha nastajanja i kretanja. Stoga u V. Metaphys. Filozof definira habitus da je dispozicija prema kojoj se netko raspolaže dobro ili loše. I u II. Ethic. veli da su „habitusi oni prema kojima se prema strastima držimo dobro ili loše“. Kada je naime način prikladan naravi stvari, tada ima razlog dobra, kada pak ne odgovara, tada ima razlog zla. I jer je narav ono što se prvo razmatra u stvari, stoga se habitus postavlja kao prva vrsta kvalitete.
Odgovor na 1. prigovor: dispozicija neki poredak unosi, kako je rečeno. Stoga se ne veli da se tko raspolaže po kvaliteti osim u poretku prema nečemu. I ako se doda dobro ili loše, što pripada razlogu habitusa, treba da se promatra poredak prema naravi, koja je svrha. Stoga prema liku, ili prema toplini ili hladnoći, ne veli se da se tko raspolaže dobro ili loše osim prema poretku prema naravi stvari, prema tome što je prikladno ili neprikladno. Stoga i sami likovi i trpljive kvalitete, prema tome što se razmatraju kao prikladni ili neprikladni naravi stvari, pripadaju habitusima ili dispozicijama, naime lik, ukoliko odgovara naravi stvari, i boja, pripadaju ljepoti; a toplina i hladnoća, prema tome što odgovaraju naravi stvari, pripadaju zdravlju. I na ovaj način toplinu i hladnoću Filozof postavlja u prvu vrstu kvalitete.
Odgovor na 2. prigovor: i time je jasan odgovor na drugo. Premda se od nekih drukčije rješava, kako Simplicije veli u komentaru Kategorija.
Odgovor na 3. prigovor: ta razlika, teško promjenjivo, ne čini habitus različitim od drugih vrsta kvalitete, nego od dispozicije. Dispozicija se pak uzima dvostruko: na jedan način prema tome što je rod habitusa, naime u V. Metaphys. dispozicija se stavlja u definiciju habitusa; na drugi način prema tome što je nešto podijeljeno nasuprot habitusu. I može se razumjeti da se dispozicija u vlastitom smislu dijeli nasuprot habitusu dvostruko. Na jedan način kao savršeno i nesavršeno u istoj vrsti, tako naime da se dispozicijom nazove, zadržavajući zajedničko ime, kada nesavršeno postoji, tako da se lako gubi; a habitusom kada savršeno postoji, tako da se ne gubi lako. I tako dispozicija postaje habitus, kao što dječak postaje muž. Na drugi način mogu se razlikovati kao različite vrste jednoga podređenoga roda, tako da se dispozicijama nazovu one kvalitete prve vrste kojima prema vlastitom razlogu pripada to da se lako gube, jer imaju promjenjive uzroke, kao bolest i zdravlje; habitusima se pak nazivaju one kvalitete koje prema svojemu razlogu imaju to da se ne mijenjaju lako, jer imaju nepomične uzroke, kao znanja i kreposti. I prema ovome dispozicija ne postaje habitus. I to se čini suglasnijim s Aristotelovom nakanom. Stoga za dokaz ovoga razlikovanja navodi običaj općega govora, prema kojemu se kvalitete koje su prema svojemu razlogu lako promjenjive, ako po nekom akcidentu postanu teško promjenjive, nazivaju habitusima, i obrnuto je o kvalitetama koje su prema svojemu razlogu teško promjenjive; ako naime tko nesavršeno ima znanje, tako da ga lako može izgubiti, više se kaže da se raspolaže za znanje nego da ima znanje. Iz čega je očito da naziv habitus neku dugotrajnost unosi; no ne naziv dispozicije. Niti smeta to da prema ovome lako i teško promjenjivo budu specifične razlike zbog toga što to pripada trpnji i kretanju, a ne rodu kvalitete. Naime, te razlike, premda se čini da se po akcidentu odnose prema kvaliteti, označuju ipak vlastite i po sebi razlike kvaliteta. Kao što se i u rodu supstancije često uzimaju akcidentalne razlike namjesto supstancijalnih, ukoliko se po njima označuju bitna počela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.