Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 49, a. 4

O nužnosti habitusa

Prigovor 1. Čini se da nije nužno da postoje habitusi. Jer habitusi su ono čime se netko dobro ili loše raspolaže prema nečemu, kako je rečeno. No po svojem se obliku nešto dobro ili loše raspolaže, jer prema obliku nešto je dobro, kao i biće. Dakle, nema nikakve nužnosti za habitusima.

Prigovor 2. Nadalje, habitus uključuje usmjerenost na čin. No moć dostatno uključuje počelo čina, jer i prirodne moći bez habitusa jesu počela činâ. Dakle, nije bilo nužno da postoje habitusi.

Prigovor 3. Nadalje, kako se moć odnosi prema dobru i zlu, tako i habitus, i kako moć ne djeluje uvijek, tako ni habitus. Budući da, dakle, postoje moći, bilo je suvišno da postoji habitus.

Naprotiv, habitusi su neka savršenstva, kako se kaže u VII. Physic. No savršenstvo je stvari najnužnije, jer ima svojstvo svrhe. Dakle, bilo je nužno da postoje habitusi.

Odgovaram: kako je gore rečeno, habitus uključuje stanovito raspoloženje u odnosu na narav stvari, te na njezino djelovanje ili svrhu, prema kojemu se nešto dobro ili loše za to raspolaže. A da bi nešto trebalo biti raspoloženo prema drugome, zahtijevaju se tri stvari. Prvo doista, da ono što se raspolaže bude različito od onoga prema čemu se raspolaže; i da se tako odnosi prema njemu kao mogućnost prema činu. Zbog toga, ako postoji nešto čija narav nije sastavljena od mogućnosti i čina, i čija je supstancija njezino djelovanje, i samo postoji radi samoga sebe; ondje habitus ili raspoloženje nema mjesta, kako je očito u Bogu. Drugo se zahtijeva da ono što je u mogućnosti prema drugome može biti određeno na više načina, i na različite stvari. Zbog toga, ako je nešto u mogućnosti prema drugome, ali tako da je u mogućnosti samo prema tome, ondje raspoloženje i habitus nemaju mjesta, jer takav subjekt iz svoje naravi ima dužan odnos prema takvom činu. Zato, ako je nebesko tijelo sastavljeno od tvari i oblika, budući da ta tvar nije u mogućnosti prema drugom obliku, kako je rečeno u I., ondje nema mjesta raspoloženje ili habitus prema obliku; ili također prema djelovanju, jer narav nebeskoga tijela nije u mogućnosti osim za jedno određeno gibanje. Treće se zahtijeva da se više toga stječe radi raspolaganja subjekta prema jednome od onoga za što je u mogućnosti, što se može na različite načine usklađivati, kako bi se tako raspolagalo dobro ili loše prema obliku ili prema djelovanju. Zbog toga jednostavna svojstva elemenata, koja prema jednom određenom načinu odgovaraju naravima elemenata, ne nazivamo raspoloženjima ili habitusima, nego jednostavnim kakvoćama, a raspoloženjima ili habitusima nazivamo zdravlje, ljepotu i drugo tome slično, što uključuje stanovito usklađivanje višestrukoga što se može na različite načine usklađivati. Zbog toga Filozof kaže, u V. Metaphys., da je „habitus raspoloženje, a raspoloženje je red onoga što ima dijelove ili po mjestu, ili po moći, ili po vrsti“; kako je gore rečeno. Budući da, dakle, ima mnogo bića u čijim se naravima i djelovanjima nužno stječe više toga što se može usklađivati na različite načine, zato je nužno da postoje habitusi.

Odgovor na 1. prigovor: oblikom se usavršuje narav stvari, ali treba da u odnosu na sam oblik subjekt bude raspoložen nekim raspoloženjem. Ipak, sam se oblik dalje usmjeruje na djelovanje, koje je ili svrha, ili put k svrsi. I ako doista oblik ima određeno samo jedno određeno djelovanje, nikakvo se drugo raspoloženje ne zahtijeva za djelovanje osim samoga oblika. Ako pak postoji takav oblik koji može različito djelovati, kao što je duša; potrebno je da se za svoja djelovanja raspolaže nekim habitusima.

Odgovor na 2. prigovor: moć se katkada odnosi na mnoge stvari, i zato treba da se nečim drugim odredi. Ako pak postoji neka moć koja se ne odnosi na mnoge stvari, njoj nije potreban habitus koji određuje, kako je rečeno. I zbog toga prirodne moći ne vrše svoja djelovanja posredstvom nekih habitusa, jer su po samima sebi određene na jedno.

Odgovor na 3. prigovor: ne odnosi se isti habitus na dobro i zlo, kako će se dolje pokazati. No ista se moć odnosi na dobro i zlo. I zato su potrebni habitusi kako bi se moći odredile na dobro.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.