I-II, q. 47, a. 3
O uzroku srdžbe sa strane onoga tko se srdi
Prigovor 1. Čini se da nečija uzvišenost nije uzrok da se lakše srdi. Filozof naime kaže u II. Rhetoric. da se „ponajviše neki srde kada su žalosni, kao bolesni, i oskudni, i oni koji nemaju ono što žude“. No sve to, čini se, pripada nedostatku. Dakle, sklonijim srdžbi više čini nedostatak nego uzvišenost.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže na istome mjestu da se „tada neki ponajviše srde kada se u njima prezire ono za što može postojati sumnja da u njima ili ne postoji, ili da u njima slabo postoji; ali kada smatraju da se mnogo ističu u onome u čemu bivaju prezreni, ne mare“. No spomenuta sumnja potječe iz nedostatka. Dakle, nedostatak je više uzrok da se netko srdi nego uzvišenost.
Prigovor 3. Nadalje, ono što pripada uzvišenosti ponajviše čini ljude radosnima i pune dobre nade. No Filozof kaže u II. Rhetoric. da se „u igri, u smijehu, u gozbi, u blagostanju, u dovršenju djela, u nasladi koja nije sramotna, i u najboljoj nadi, ljudi ne srde“. Dakle, uzvišenost nije uzrok srdžbe.
Naprotiv, Filozof u istoj knjizi kaže da ljudi zbog uzvišenosti negoduju.
Odgovaram: treba reći da se uzrok srdžbe u onome tko se srdi može uzeti dvostruko: na jedan način prema odnosu prema poticaju srdžbe. I tako je uzvišenost uzrok da se netko lakše srdi. Poticaj je naime srdžbe nepravedno omalovažavanje, kako je rečeno. Postojano je pak da što je netko uzvišeniji, nepravednije biva omalovažen u onome u čemu se ističe. I stoga se oni koji posjeduju neku uzvišenost ponajviše srde ako ih se omalovažava, na primjer ako se bogataša omalovažava u novcu, i govornika u govoru, i tako o ostalima. Na drugi način može se razmatrati uzrok srdžbe u onome tko se srdi sa strane stanja koje u njemu preostaje iz takva poticaja. Očito je pak da na srdžbu ništa ne pokreće osim štete koja žalosti. Ono pak što pripada nedostatku ponajviše zadaje žalost, jer se ljudi podložni nedostacima lakše ranjavaju. I to je uzrok zašto se ljudi koji su bolesni, ili u drugim nedostacima, lakše srde: jer se lakše žaloste.
Odgovor na 1. prigovor: i po tome je bjelodan odgovor na prvi prigovor.
Odgovor na 2. prigovor: onaj koga se prezire u onome u čemu se bjelodano mnogo ističe ne smatra da trpi neki gubitak, i stoga se ne žalosti, te se s te strane manje srdi. Ali s druge strane, ukoliko biva nedostojnije prezren, ima veći razlog za srđenje. Osim ako možda ne prosudi da mu se ne zavidi ili da ga se ne ismijava zbog prezira, nego zbog neznanja, ili zbog nečega tome sličnoga.
Odgovor na 3. prigovor: sve to priječi srdžbu ukoliko priječi žalost. No s druge strane rođeno je izazvati srdžbu prema tome što čini da čovjek biva neprikladnije prezren.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.