I-II, q. 47, a. 2
Je li samo omalovažavanje ili prezir poticaj srdžbe
Prigovor 1. Čini se da samo omalovažavanje ili prezir nije poticaj srdžbe. Damaščanin naime kaže da se „pretrpjevši nepravdu, ili smatrajući da trpimo, srdimo“. No čovjek može pretrpjeti nepravdu i bez prezira ili omalovažavanja. Dakle, nije samo omalovažavanje poticaj srdžbe.
Prigovor 2. Nadalje, istoga je težiti za čašću i žalostiti se zbog omalovažavanja. No nerazumne životinje ne teže za čašću. Dakle, ne žaloste se zbog omalovažavanja. Pa ipak se u njima pobuđuje srdžba zbog toga što bivaju ranjene, kako kaže Filozof u III. Ethic. Dakle, čini se da nije samo omalovažavanje poticaj srdžbe.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof u II. Rhetoric. navodi mnoge druge uzroke srdžbe, na primjer „zaborav, likovanje u nesrećama, javljanje zala, sprječavanje postizanja vlastite volje“. Dakle, ne izaziva samo omalovažavanje srdžbu.
Naprotiv, Filozof kaže u II. Rhetoric. da je „srdžba težnja s trpnjom za kažnjavanjem zbog prividnoga omalovažavanja nanesena na neprikladan način“.
Odgovaram: treba reći da se svi uzroci srdžbe svode na omalovažavanje. Tri su naime vrste omalovažavanja, kako se kaže u II. Rhetoric., to jest prezir, zlobno sprječavanje, to jest prijeka zapreka ispunjenju volje, i uvreda; i na to se troje svode svi poticaji srdžbe. Čemu se dvostruk razlog može navesti: prvi je taj što srdžba želi štetu drugoga ukoliko ima narav pravedne osvete, i stoga utoliko traži osvetu ukoliko se čini pravednom. Pravedna pak osveta ne biva osim za ono što je nepravedno učinjeno, i stoga je ono što potiče na srdžbu uvijek nešto pod vidom nepravednoga. Otuda Filozof kaže u II. Rhetoric. da „ako ljudi smatraju da su oni koji su nanijeli štetu to pravedno pretrpjeli, ne srde se, jer srdžba ne nastaje prema pravednomu“. Događa se pak trojako da se nekome šteta nanese: naime iz neznanja, iz strasti i iz izbora. Tada pak netko ponajviše čini nepravedno kada iz izbora ili namjere, ili iz određene zloće nanosi štetu, kako se kaže u V. Ethic. I stoga se ponajviše srdimo na one za koje smatramo da su nam namjerno naškodili. Ako naime smatramo da nam je netko iz neznanja ili iz strasti nanio nepravdu, ili se ne srdimo na njih, ili mnogo manje; jer učiniti nešto iz neznanja ili iz strasti umanjuje narav nepravde i na neki je način poticaj na milosrđe i oproštenje. Oni pak koji namjerno nanose štetu, čini se da griješe iz prezira, i stoga se protiv njih ponajviše srdimo. Otuda Filozof kaže u II. Rhetoric. da se „na one koji su zbog srdžbe nešto učinili ili ne srdimo, ili se manje srdimo, jer ne čini se da su postupali zbog omalovažavanja“. Drugi je razlog taj što se omalovažavanje opire čovjekovoj uzvišenosti: ono naime što ljudi drže ništavnim, omalovažavaju, kako se kaže u II. Rhetoric. Iz svih pak naših dobara tražimo neku uzvišenost. I stoga bilo koja šteta koja nam se nanese, ukoliko umanjuje uzvišenost, čini se da pripada omalovažavanju.
Odgovor na 1. prigovor: iz bilo kojega drugog uzroka da netko pretrpi nepravdu osim iz prezira, taj uzrok umanjuje narav nepravde. No samo prezir ili omalovažavanje povećava razlog srdžbe. I stoga je po sebi uzrok srđenja.
Odgovor na 2. prigovor: premda nerazumna životinja ne teži za čašću pod vidom časti, teži ipak naravno za nekom uzvišenošću i srdi se protiv onoga što toj uzvišenosti škodi.
Odgovor na 3. prigovor: svi se ti uzroci svode na neko omalovažavanje. Zaborav je naime bjelodan znak omalovažavanja, jer ono što smatramo velikim dublje urezujemo u pamćenje. Slično iz nekoga omalovažavanja potječe to što se netko ne boji ožalostiti nekoga javljajući mu neke žalosne stvari. Tko također u nečijim nesrećama pokazuje znakove veselja, čini se da malo mari za njegovo dobro ili zlo. Slično također onaj tko priječi nekoga u postizanju njegova nauma, a ne zbog neke koristi koja bi mu otuda potekla, čini se da ne mari mnogo za njegovo prijateljstvo. I stoga sve takvo, ukoliko su znakovi prezira, izaziva srdžbu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.