I-II, q. 40, a. 5
Je li uzrok nade iskustvo
Prigovor 1. Čini se da iskustvo nije uzrok nade. Iskustvo naime pripada spoznajnoj moći, stoga Filozof veli u II. Ethic. da „intelektualna krepost treba iskustvo i vrijeme“. Nada pak nije u spoznajnoj moći, nego u težnoj, kako je rečeno. Dakle, iskustvo nije uzrok nade.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof veli u II. Rhetoric. da su „starci teške nade, zbog iskustva“, iz čega se čini da je iskustvo uzrok manjka nade. No nije isto uzrok suprotnih stvari. Dakle, iskustvo nije uzrok nade.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof veli u II. De caelo da je „o svemu izreći nešto, i ništa ne propustiti, katkad znak ludosti“. No to da čovjek sve pokušava čini se da pripada veličini nade, a ludost proizlazi iz neiskustva. Dakle, čini se da je neiskustvo više uzrok nade nego iskustvo.
Naprotiv, Filozof veli u III. Ethic. da su „neki dobre nade zato što su mnogo puta i mnoge pobijedili“, što pripada iskustvu. Dakle, iskustvo je uzrok nade.
Odgovaram: kako je gore rečeno, objekt je nade buduće uzvišeno dobro koje je moguće postići. Može dakle nešto biti uzrok nade ili zato što čini da čovjeku nešto bude moguće, ili zato što čini da on procijeni kako mu je nešto moguće. Na prvi je način uzrok nade sve ono što povećava čovjekovu moć, kao bogatstvo, hrabrost i, među ostalim, također iskustvo, jer po iskustvu čovjek stječe sposobnost da nešto s lakoćom čini, i iz ovoga slijedi nada. Stoga Vegecije veli u knjizi De re militari: „Nitko se ne boji činiti ono za što se uzda da je dobro naučio“. Na drugi je način uzrok nade sve ono što u nekome stvara procjenu da mu je nešto moguće. I na ovaj način i nauk i svako nagovaranje može biti uzrok nade. I tako je također iskustvo uzrok nade, ukoliko se naime po iskustvu u čovjeku stvara procjena da mu je nešto moguće što je prije iskustva smatrao nemogućim. No na ovaj način iskustvo može također biti uzrok manjka nade. Jer kao što se po iskustvu u čovjeku stvara procjena da mu je nešto moguće što je smatrao nemogućim; tako se obrnuto po iskustvu u čovjeku stvara procjena da mu nešto nije moguće što je smatrao mogućim. Tako je dakle iskustvo uzrok nade na dva načina, a uzrok manjka nade na jedan način. I zbog toga možemo više reći da je ono uzrok nade.
Odgovor na 1. prigovor: iskustvo u djelatnim stvarima ne uzrokuje samo znanje; nego također uzrokuje neki habitus, zbog navike, koji djelovanje čini lakšim. No i sama intelektualna krepost pridonosi moći lakoga djelovanja, pokazuje naime da je nešto moguće. I tako uzrokuje nadu.
Odgovor na 2. prigovor: u staraca je manjak nade zbog iskustva, ukoliko iskustvo stvara procjenu nemogućega. Stoga se ondje dodaje da su im se mnoge stvari dogodile na gore.
Odgovor na 3. prigovor: ludost i neiskustvo mogu biti uzrok nade takoreći po akcidentu, uklanjajući naime znanje po kojemu se istinito procjenjuje da nešto nije moguće. Stoga je iz onoga razloga neiskustvo uzrok nade iz kojega je iskustvo uzrok manjka nade.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.