Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 40, a. 2

Je li nada u spoznajnoj moći, ili u težnoj moći

Prigovor 1. Čini se da nada pripada spoznajnoj moći. Čini se naime da je nada neko iščekivanje, veli naime Apostol u Rim 8: „Ako se pak nadamo onomu što ne vidimo, po strpljivosti iščekujemo“. No čini se da iščekivanje pripada spoznajnoj moći, čije je iščekivati. Dakle, nada pripada spoznajnoj moći.

Prigovor 2. Nadalje, isto je, kako se čini, nada što i pouzdanje, stoga one koji se nadaju nazivamo onima koji se uzdaju, takoreći rabeći za isto to što je uzdati se i nadati se. No pouzdanje, kao i vjera, čini se da pripada spoznajnoj moći. Dakle, i nada.

Prigovor 3. Nadalje, sigurnost je svojstvo spoznajne moći. No sigurnost se pripisuje nadi. Dakle, nada pripada spoznajnoj moći.

Naprotiv, nada je o dobru, kako je rečeno. Dobro pak, ukoliko je takvo, nije objekt spoznajne, nego težne moći. Dakle, nada ne pripada spoznajnoj, nego težnoj moći.

Odgovaram: budući da nada unosi neko pružanje težnje u dobro, bjelodano pripada težnoj moći, jer gibanje prema stvarima vlastito pripada težnji. Djelovanje pak spoznajne moći dovršava se ne po gibanju onoga koji spoznaje prema stvarima, nego radije prema tome što su spoznate stvari u onome koji spoznaje. No jer spoznajna moć pokreće težnu, predočujući joj njezin objekt; prema različitim razlozima shvaćenoga objekta slijede različita gibanja u težnoj moći. Drugo naime gibanje slijedi u težnji iz shvaćanja dobra, a drugo iz shvaćanja zla, i slično drugo gibanje iz shvaćanja prisutnoga i budućega, apsolutnoga i uzvišenoga, mogućega i nemogućega. I prema ovome, nada je gibanje težne moći koje slijedi shvaćanje budućega uzvišenoga dobra koje je moguće postići, naime pružanje težnje u takav objekt.

Odgovor na 1. prigovor: jer nada gleda na moguće dobro, dvostruko čovjeku nastaje gibanje nade, kao što mu je dvostruko nešto moguće, naime prema vlastitoj moći i prema moći drugoga. Ono se dakle što se netko nada postići po vlastitoj moći ne naziva iščekivati, nego samo nadati se. No vlastito se naziva iščekivati ono čemu se nada iz pomoći tuđe moći, tako da se kaže iščekivati takoreći iz drugoga gledati, ukoliko naime prethodeća spoznajna moć ne gleda samo na dobro koje smjera postići, nego također i na ono čijom se moći nada postići; prema onome iz Sir 51: „Gledao sam k pomoći ljudi“. Gibanje se dakle nade katkad naziva iščekivanjem zbog prethodećega motrenja spoznajne moći.

Odgovor na 2. prigovor: ono što čovjek žudi i smatra da može postići vjeruje da će zadobiti, i iz takve vjere u prethodećoj spoznajnoj moći gibanje koje slijedi u težnji naziva se pouzdanjem. Naziva se naime težno gibanje po prethodećoj spoznaji, kao učinak po poznatijem uzroku, jer spoznajna moć više spoznaje svoj čin nego čin težne moći.

Odgovor na 3. prigovor: sigurnost se pripisuje gibanju ne samo osjetilne težnje, nego i prirodne težnje, kao što se kaže da kamen sa sigurnošću teži dolje. I to zbog nezabludivosti koju ima iz sigurnosti spoznaje koja prethodi gibanju osjetilne, ili također prirodne težnje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.