I-II, q. 40, a. 1
Je li nada isto što i želja ili požuda
Prigovor 1. Čini se da je nada isto što i želja odnosno požuda. Nada se naime postavlja kao jedna od četiriju glavnih strasti. No Augustin, nabrajajući četiri glavne strasti, postavlja požudu umjesto nade, kako je očito u XIV. De Civ. Dei. Dakle, nada je isto što i požuda odnosno želja.
Prigovor 2. Nadalje, strasti se razlikuju prema objektima. No isti je objekt nade i požude odnosno želje, naime buduće dobro. Dakle, nada je isto što i požuda odnosno želja.
Prigovor 3. Ako se kaže da nada dodaje povrh želje mogućnost postizanja budućega dobra; naprotiv, ono što se po akcidentu odnosi prema objektu ne mijenja vrstu strasti. No moguće se odnosi po akcidentu prema budućem dobru, koje je objekt požude ili želje, i nade. Dakle, nada nije strast koja se po vrsti razlikuje od želje ili požude.
Naprotiv, različitih su moći različite strasti koje se razlikuju po vrsti. No nada je u srditom dijelu; a želja i požuda u požudnom dijelu. Dakle, nada se razlikuje po vrsti od želje odnosno požude.
Odgovaram: vrsta se strasti promatra iz objekta. Oko objekta se pak nade uzimaju u obzir četiri uvjeta. Prvo doista, da bude dobro, jer, vlastito govoreći, nema nade osim o dobru. I time se razlikuje nada od straha, koji je o zlu. Drugo, da bude buduće, jer nema nade o prisutnom već posjedovanom. I time se razlikuje nada od radosti, koja je o prisutnom dobru. Treće, traži se da bude nešto uzvišeno što se s poteškoćom može postići, jer ne veli se da se netko nada nečemu najmanjemu, što je odmah u njegovoj moći da ima. I time se razlikuje nada od želje ili požude, koja je o budućem dobru apsolutno, stoga pripada požudnomu dijelu, a nada srditomu. Četvrto, da to uzvišeno bude moguće postići, jer nitko se ne nada onomu što posve ne može postići. I prema ovome razlikuje se nada od očaja. Tako je dakle očito da se nada razlikuje od želje kao što se razlikuju strasti srditoga dijela od strasti požudnoga dijela. I zbog toga nada pretpostavlja želju, kao što i sve strasti srditoga dijela pretpostavljaju strasti požudnoga dijela, kako je gore rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin postavlja požudu umjesto nade zbog toga što oboje gleda na buduće dobro, i jer se dobro koje nije uzvišeno drži takoreći ničim; tako da se čini kako požuda ponajviše teži u uzvišeno dobro, u koje također teži i nada.
Odgovor na 2. prigovor: objekt nade nije buduće dobro apsolutno, nego s uzvišenošću i poteškoćom postizanja, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: objekt nade ne dodaje samo mogućnost povrh objekta želje, nego također i uzvišenost, koja čini da nada pripada drugoj moći, naime srditomu dijelu, koji gleda na uzvišeno, kako je rečeno u prvome dijelu. Moguće pak i nemoguće ne odnose se posve po akcidentu prema objektu težne moći. Naime, težnja je načelo kretanja, a ništa se ne pokreće prema nečemu osim pod razlogom mogućega; nitko se naime ne pokreće prema onome što smatra nemogućim postići. I zbog toga se nada razlikuje od očaja prema razlici mogućega i nemogućega.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.