I-II, q. 35, a. 6
Valja li više izbjegavati žalost nego težiti za nasladom
Prigovor 1. Čini se da više valja izbjegavati žalost nego težiti za nasladom. Augustin naime veli u knjizi Octoginta trium quaest.: „Nema nikoga tko više ne izbjegava bol nego što teži za užitkom“. Ono pak u čemu se zajednički svi slažu čini se da je prirodno. Dakle, prirodno je i prikladno da se više izbjegava žalost nego što se teži za nasladom.
Prigovor 2. Nadalje, djelovanje suprotnoga pridonosi brzini i jakosti gibanja, jer topla se voda brže i jače smrzava, kako veli Filozof u knjizi Meteor. No bježanje od žalosti jest iz suprotnosti onoga što rastužuje, a težnja za nasladom nije iz neke suprotnosti, nego više proizlazi iz prikladnosti onoga što naslađuje. Dakle, veće je bježanje od žalosti nego težnja za nasladom.
Prigovor 3. Nadalje, koliko se tko po razumu jačoj strasti odupire, toliko je hvalevrijedniji i kreposniji, jer krepost je oko teškoga i dobra, kako se veli u II. Ethic. No hrabar čovjek, koji se odupire gibanju kojim se izbjegava bol, kreposniji je od umjerenoga čovjeka, koji se odupire gibanju kojim se teži za nasladom, jer Filozof veli u II. Rhetoric. da se hrabri i pravedni ponajviše časte. Dakle, žešće je gibanje kojim se izbjegava žalost nego gibanje kojim se teži za nasladom.
Naprotiv, dobro je jače od zla, kako je očito po Dioniziju u IV. poglavlju De div. nom. No naslada je poželjna zbog dobra, koje je njezin objekt, a bježanje od žalosti jest zbog zla. Dakle, jača je težnja za nasladom nego bježanje od žalosti.
Odgovaram: po sebi govoreći, težnja je za nasladom jača nego bježanje od žalosti. Razlog je tomu taj što je uzrok naslade prikladno dobro, a uzrok boli ili žalosti jest neko protivno zlo. Događa se pak da neko dobro bude prikladno bez ikakva nesklada, no ne može biti neko zlo posve, bez ikakve prikladnosti, protivno. Stoga naslada može biti cjelovita i savršena, a žalost je uvijek djelomična. Stoga je prirodno veća težnja za nasladom nego bježanje od žalosti. Drugi je pak razlog taj što se dobro, koje je objekt naslade, traži radi samoga sebe, a zlo, koje je objekt žalosti, valja izbjegavati ukoliko je lišenost dobra. Ono pak što je po sebi, jače je od onoga što je po drugome. Čemu se znak također očituje u prirodnim gibanjima. Naime, svako je prirodno gibanje jače na kraju, kada se približava granici prikladnoj svojoj naravi, nego na početku, kada odstupa od granice neprikladne svojoj naravi, takoreći kao da narav više teži u ono što joj je prikladno nego što bježi od onoga što joj se protivi. Stoga i nagnuće težne moći, po sebi govoreći, žešće teži u nasladu nego što bježi od žalosti. No po akcidentu se događa da netko više bježi od žalosti nego što teži za nasladom. I to na tri načina. Prvo doista, s obzirom na shvaćanje. Zato što, kako Augustin veli u X. De Trin., „ljubav se više osjeća kada je očituje oskudica“. Iz oskudice pak ljubljenoga proizlazi žalost, koja je iz gubitka nekoga ljubljenoga dobra ili iz nailaska nekoga suprotnoga zla. Naslada pak nema oskudicu ljubljenoga dobra, nego miruje u njemu već postignutom. Budući da je dakle ljubav uzrok naslade i žalosti, toliko se više izbjegava žalost koliko se više osjeća ljubav iz onoga što se protivi ljubavi. Drugo, s obzirom na uzrok koji rastužuje ili koji nanosi bol, koji se protivi dobru koje je više ljubljeno nego što je ono dobro u kojemu se naslađujemo. Više naime ljubimo prirodnu postojanost tijela nego nasladu jelom. I stoga zbog straha od boli koja proizlazi iz udaraca bičem ili drugih takvih stvari, koje se protive dobroj postojanosti tijela, ostavljamo nasladu jelom ili druge takve stvari. Treće, s obzirom na učinak, ukoliko naime žalost ometa ne samo jednu nasladu, nego sve.
Odgovor na 1. prigovor: ono što Augustin veli, da se „bol više izbjegava nego što se teži za užitkom“, istinito je po akcidentu, a ne po sebi. I to je očito iz onoga što dodaje: „budući da vidimo da se i najokrutnije zvijeri odvraćaju od najvećih užitaka strahom od boli“, koja se protivi životu, koji se najviše ljubi.
Odgovor na 2. prigovor: drukčije je u gibanju koje je iznutra, a drukčije u gibanju koje je izvana. Naime, gibanje koje je iznutra više teži u ono što je prikladno nego što odstupa od suprotnoga, kako je gore rečeno o prirodnom gibanju. No gibanje koje je izvana pojačava se iz same suprotnosti, jer svaka se stvar na svoj način napreže da se odupre suprotnomu, kao radi očuvanja same sebe. Stoga se nasilno gibanje pojačava na početku, a popušta na kraju. Gibanje pak težnoga dijela jest iznutra, budući da je od duše k stvarima. I stoga se, po sebi govoreći, više teži za nasladom nego što se bježi od žalosti. No gibanje osjetilnoga dijela jest izvana, takoreći od stvari k duši. Stoga se više osjeća ono što je više suprotno. I tako također po akcidentu, ukoliko se osjet traži za nasladu i žalost, više se izbjegava žalost nego što se teži za nasladom.
Odgovor na 3. prigovor: hrabar se čovjek ne hvali po tome što po razumu nije nadvladan bilo kojom boli ili žalošću, nego onom koja se sastoji u smrtnim opasnostima. Koja se doista žalost više izbjegava nego što se teži za nasladom jela ili spolnosti, oko kojih je umjerenost, kao što se život više ljubi nego jelo ili snošaj. No umjeren se čovjek više hvali po tome što ne teži za nasladama dodira nego po tome što ne izbjegava suprotne žalosti, kako je očito u III. Ethic.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.