I-II, q. 35, a. 5
Postoji li nasladi promatranja neka suprotna žalost
Prigovor 1. Čini se da je nasladi promatranja neka žalost suprotna. Veli naime Apostol u 2 Kor 7: „Žalost koja je po Bogu rađa postojanom pokorom na spasenje“. No gledati na Boga pripada višem razumu, kojemu pripada baviti se promatranjem, prema Augustinu u XII. De Trin. Dakle, nasladi se promatranja suprotstavlja žalost.
Prigovor 2. Nadalje, suprotnim stvarima suprotni su učinci. Ako je dakle jedna od suprotnih stvari promatrana uzrok naslade, druga će biti uzrok žalosti. I tako će nasladi promatranja biti suprotna žalost.
Prigovor 3. Nadalje, kao što je objekt naslade dobro, tako je objekt žalosti zlo. No promatranje može imati razlog zla, jer Filozof veli u XII. Metaphys. da je o nekim stvarima neprikladno razmišljati. Dakle, nasladi promatranja može biti suprotna žalost.
Prigovor 4. Nadalje, svako djelovanje, prema tome što nije ometano, uzrok je naslade, kako se veli u VII. i X. Ethic. No djelovanje se promatranja može višestruko omesti, ili da ga posve nema, ili da bude s poteškoćom. Dakle, u promatranju može biti žalost suprotna nasladi.
Prigovor 5. Nadalje, trpljenje tijela uzrok je žalosti. No kako se veli u posljednjem poglavlju Propovjednika, „mnogo je razmišljanja trpljenje tijelu“. Dakle, promatranje ima žalost suprotnu nasladi.
Naprotiv, veli se u Mudr 8: „Nema gorčine druženje s njom“, naime s mudrošću, „niti dosade zajednički život s njom, nego veselje i radost“. Druženje pak i zajednički život s mudrošću biva po promatranju. Dakle, nema nijedne žalosti koja bi bila suprotna nasladi promatranja.
Odgovaram: naslada promatranja može se razumjeti dvostruko. Na jedan način, tako da promatranje bude uzrok naslade, a ne objekt. I tada naslada nije o samom promatranju, nego o promatranoj stvari. Događa se pak promatrati nešto škodljivo i rastužujuće, kao i nešto prikladno i naslađujuće. Stoga ako se tako uzme naslada promatranja, ništa ne priječi da nasladi promatranja bude suprotna žalost. Na drugi se način može nazvati naslada promatranja zato što je promatranje njezin objekt i uzrok, recimo kada se netko naslađuje o ovome samome što promatra. I tako, kako veli Grgur Nisenski, „onoj nasladi koja je po promatranju ne suprotstavlja se nikakva žalost“. I to isto veli Filozof u I. Topic. i u X. Ethic. No to valja razumjeti, po sebi govoreći. Razlog je tomu taj što se žalost po sebi protivi nasladi koja je o suprotnom objektu, kao što se nasladi koja je o toplini protivi žalost koja je o hladnoći. Objektu pak promatranja ništa nije suprotno, jer razlozi suprotnosti, prema tome što su shvaćeni, nisu suprotni, nego je jedna suprotnost razlog spoznavanja druge. Stoga nasladi koja je u promatranju ne može, po sebi govoreći, biti nikakva žalost suprotna. Ali niti ima pridruženu žalost, kao tjelesne naslade, koje su kao neki lijekovi protiv nekih tegoba, kao što se netko naslađuje u piću po tome što ga muči žeđ, a kada je već sva žeđ odagnana, prestaje također i naslada pića. Naime, naslada promatranja ne uzrokuje se po tome što se uklanja neka tegoba, nego po tome što je po samoj sebi nasladna, jer nije nastajanje, nego neko savršeno djelovanje, kako je rečeno. Po akcidentu se pak primješuje žalost nasladi shvaćanja. I to na dva načina, na jedan način s obzirom na organ; na drugi način iz zapreke shvaćanja. S obzirom doista na organ, primješuje se žalost ili bol shvaćanju, izravno doista u spoznajnim moćima osjetilnoga dijela, koje imaju tjelesni organ, ili iz osjetnine, koja je suprotna dužnomu ustrojstvu organa, kao okus gorke stvari i miris smrdljive stvari; ili iz neprekidnosti prikladne osjetnine, koja ustrajnošću stvara pretjeranost prirodnoga stanja, kako je gore rečeno, i tako se čini dosadnim osjetilno shvaćanje koje je prije bilo nasladno. No ovo dvoje izravno u promatranju uma nema mjesta, jer um nema tjelesni organ. Stoga je rečeno u navedenom autoritetu da promatranje uma nema ni gorčine ni dosade. No budući da se ljudski um u promatranju služi osjetilnim spoznajnim moćima, u čijim se činima događa umor; stoga se neizravno primješuje neko trpljenje ili bol promatranju. No ni na jedan način žalost po akcidentu pridružena promatranju ne protivi se njegovoj nasladi. Jer žalost koja je o zapreci promatranja ne protivi se nasladi promatranja, nego više ima srodnost i slaganje s njom, kako je očito iz gore rečenoga. Žalost pak ili trpljenje koje je iz tjelesnoga umora ne odnosi se na isti rod, stoga je posve različita. I tako je očito da se nasladi koja je o samom promatranju nikakva žalost ne protivi; niti joj se pridružuje ikakva žalost osim po akcidentu.
Odgovor na 1. prigovor: ona žalost koja je po Bogu nije o samom promatranju uma, nego je o nečemu što um promatra, naime o grijehu, koji um promatra kao suprotan božanskoj ljubavi.
Odgovor na 2. prigovor: ono što je suprotno u naravi stvari, prema tome što je u umu, nema suprotnost. Nisu naime razlozi suprotnih stvari suprotni, nego je više jedna suprotnost razlog spoznavanja druge. Zbog čega je jedno znanje o suprotnostima.
Odgovor na 3. prigovor: promatranje, po sebi, nikada nema razlog zla, budući da promatranje nije ništa drugo doli razmatranje istinitoga, što je dobro razuma; nego samo po akcidentu, ukoliko naime promatranje bezvrijednijega ometa promatranje boljega; ili s obzirom na promatranu stvar, prema kojoj je težnja neuredno naklonjena.
Odgovor na 4. prigovor: žalost koja je o zapreci promatranja ne protivi se nasladi promatranja, nego joj je srodna, kako je rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: trpljenje tijela po akcidentu se i neizravno odnosi prema promatranju uma, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.