Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 35, a. 4

Protivi li se svaka žalost svakoj nasladi

Prigovor 1. Čini se da je svaka žalost svakoj nasladi suprotna. Kao što su naime bjelina i crnina suprotne vrste boje, tako su naslada i žalost suprotne vrste duševnih strasti. No bjelina i crnina općenito se suprotstavljaju jedna drugoj. Dakle, također i naslada i žalost.

Prigovor 2. Nadalje, lijekovi se vrše po suprotnostima. No svaka je naslada lijek protiv svake žalosti, kako je očito po Filozofu u VII. Ethic. Dakle, svaka se naslada svakoj žalosti protivi.

Prigovor 3. Nadalje, suprotne su stvari one koje se međusobno ometaju. No svaka žalost ometa svaku nasladu, kako je očito po onome što se veli u X. Ethic. Dakle, svaka se žalost svakoj nasladi protivi.

Naprotiv, suprotnim stvarima nije isti uzrok. No iz istoga habitusa proizlazi da se netko raduje o jednome, a žalosti o suprotnome, jer „iz ljubavi biva radovati se s radosnima i plakati s onima koji plaču“, kako se veli u Rim 12. Dakle, nije svaka žalost svakoj nasladi suprotna.

Odgovaram: kako se veli u X. Metaphys., suprotnost je razlika prema obliku. Oblik je pak i opći i posebni. Stoga se događa da su neke stvari suprotne prema obliku roda, kao krepost i mana; a neke prema obliku vrste, kao pravednost i nepravednost. Valja pak uzeti u obzir da se neke stvari vrste prema apsolutnim oblicima, kao supstancije i kvalitete, a neke se vrste po usporedbi s nečim izvanjskim, kao što strasti i gibanja primaju vrstu iz svrha ili iz objekata. U onima dakle stvarima čije se vrste promatraju prema apsolutnim oblicima, događa se doista da vrste koje se sadržavaju pod suprotnim rodovima nisu suprotne prema razlogu vrste, no ipak se ne događa da imaju neku srodnost ili slaganje međusobno. Naime, neumjerenost i pravednost, koje su u suprotnim rodovima, kreposti naime i mani, ne protive se međusobno prema razlogu vlastite vrste, a ipak nemaju nikakvu srodnost ili slaganje međusobno. No u onima stvarima čije se vrste uzimaju prema odnosu prema nečemu izvanjskom, događa se da vrste suprotnih rodova ne samo da nisu suprotne međusobno, nego također imaju neko slaganje i srodnost međusobno, zato što na isti način odnositi se prema suprotnostima unosi suprotnost, kao što pristupati bijelome i pristupati crnome imaju razlog suprotnosti; no na suprotan se način odnositi prema suprotnostima ima razlog sličnosti, kao što je odstupati od bijeloga i pristupati crnome. I to se ponajviše očituje u protuslovlju, koje je načelo opreke, jer u tvrdnji i nijekanju istoga sastoji se opreka, kao bijelo i nebijelo; u tvrdnji pak jedne od opreka i nijekanju druge promatra se slaganje i sličnost, kao ako kažem crno i nebijelo. Žalost pak i naslada, budući da su strasti, vrste se iz objekata. I doista prema svojemu rodu imaju suprotnost, jer jedno pripada traženju, a drugo bježanju, „koji se odnose u težnji kao tvrdnja i nijekanje u razumu“, kako se veli u VI. Ethic. I stoga žalost i naslada koje su o istome imaju opreku jedna prema drugoj prema vrsti. No žalost i naslada o različitim stvarima, ako doista te različite stvari nisu oprečne, nego posve različite, nemaju opreku jedna prema drugoj prema razlogu vrste, nego su također posve različite, kao žalostiti se o smrti prijatelja, a naslađivati se u promatranju. Ako pak te različite stvari jesu suprotne, tada naslada i žalost ne samo da nemaju suprotnost prema razlogu vrste, nego također imaju slaganje i srodnost, kao radovati se o dobru, a žalostiti se o zlu.

Odgovor na 1. prigovor: bjelina i crnina nemaju vrstu iz odnosa prema nečemu izvanjskom, kao naslada i žalost. Stoga nije isti razlog.

Odgovor na 2. prigovor: rod se uzima iz tvari, kako je očito u VIII. Metaphys. U akcidentima pak namjesto tvari jest subjekt. Rečeno je pak da su naslada i žalost suprotne prema rodu. I stoga je u svakoj žalosti suprotno raspoloženje subjekta raspoloženju koje je u svakoj nasladi, jer u svakoj se nasladi težnja odnosi kao prihvaćajući ono što ima; u svakoj pak žalosti odnosi se kao bježeći. I stoga je s obzirom na subjekt svaka naslada lijek protiv svake žalosti, i svaka je žalost ometajuća za svaku nasladu, ponajviše ipak kada se naslada žalosti protivi također prema vrsti.

Odgovor na 3. prigovor: i time je jasan odgovor na treće. Ili valja reći drukčije da se, premda se svaka žalost ne protivi svakoj nasladi prema vrsti, ipak s obzirom na učinak protive, jer se iz jednoga krijepi životinjska narav, a iz drugoga se na neki način muči.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.