Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 35, a. 3

Je li žalost, odnosno bol, suprotna nasladi

Prigovor 1. Čini se da se bol ne protivi nasladi. Jer jedno od suprotnoga nije uzrok drugoga. No žalost može biti uzrok naslade, jer veli se u Mt 5: „Blaženi koji tuguju, jer će se utješiti“. Dakle, nisu suprotni.

Prigovor 2. Nadalje, jedno od suprotnoga ne daje ime drugomu. No u nekima je sama bol ili žalost nasladna, kao što Augustin veli u III. Confess. da bol u predstavama naslađuje. I u IV. Confess. veli da je „plač gorka stvar, a ipak katkad naslađuje“. Dakle, bol se ne protivi nasladi.

Prigovor 3. Nadalje, jedno od suprotnoga nije tvar drugoga, jer suprotna ne mogu biti u isto vrijeme. No bol može biti tvar naslade, jer Augustin veli u knjizi De poenitentia: „Uvijek neka se pokornik žalosni, i neka se raduje zbog žalosti“. I Filozof veli u IX. Ethic. da se obrnuto „zao čovjek žalosni zbog toga što se naslađivao“. Dakle, naslada i bol nisu suprotni.

Naprotiv, Augustin veli u XIV. De Civ. Dei da je „veselje volja u pristanku uz ono što hoćemo, a žalost je volja u neslaganju s onim što nećemo“. No pristajati i ne slagati se jesu suprotni. Dakle, veselje i žalost jesu suprotni.

Odgovaram: kako Filozof veli u X. Metaphys., suprotnost je razlika prema obliku. Oblik pak, ili vrsta, strasti i kretanja uzima se po objektu ili svrsi. Stoga, budući da su objekti naslade i žalosti, odnosno boli, suprotni, naime prisutno dobro i prisutno zlo, slijedi da su bol i naslada suprotni.

Odgovor na 1. prigovor: ništa ne priječi da jedno od suprotnoga po akcidentu bude uzrok drugoga. Tako pak žalost može biti uzrok naslade. Na jedan doista način ukoliko žalost zbog odsutnosti neke stvari, ili zbog prisutnosti suprotnoga, žešće traži ono u čemu bi se nasladila, kao što žedan žešće traži nasladu pića, kao lijek protiv žalosti koju podnosi. Na drugi način ukoliko zbog velike želje za nekom nasladom netko ne odbija podnositi žalosti kako bi došao do one naslade. I na oba načina sadašnje tugovanje vodi k utjesi budućega života. Jer po tome samom što čovjek tuguje zbog grijeha, ili zbog odgode slave, zaslužuje vječnu utjehu. Slično je također zaslužuje netko po tome što, da bi je postigao, ne bježi od podnošenja napora i tjeskoba radi nje.

Odgovor na 2. prigovor: sama bol može po akcidentu biti nasladna, ukoliko naime ima pridruženo divljenje, kao u predstavama; ili ukoliko stvara podsjećanje na ljubljenu stvar i čini da se zamijeti njezina ljubav, o čijoj se odsutnosti boli. Stoga, budući da je ljubav nasladna, i bol i sve što iz ljubavi slijedi, ukoliko se u tome osjeća ljubav, jesu nasladni. I zbog toga također boli u predstavama mogu biti nasladne, ukoliko se u njima osjeća neka ljubav začeta prema onima koji se u predstavama spominju.

Odgovor na 3. prigovor: volja i razum vraćaju se na svoje čine, ukoliko se sami čini volje i razuma uzimaju pod razlogom dobra ili zla. I na ovaj način žalost može biti tvar naslade, ili obrnuto, ne po sebi, nego po akcidentu, ukoliko se naime oboje uzima u razlogu dobra ili zla.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.