I-II, q. 32, a. 7
Je li sličnost uzrok naslade
Prigovor 1. Čini se da sličnost nije uzrok naslade. Jer vladati i predstojati unosi neku nesličnost. No vladati i predstojati prirodno je nasladno, kako se veli u I. Rhetoric. Dakle, nesličnost je više uzrok naslade nego sličnost.
Prigovor 2. Nadalje, ništa nije nesličnije nasladi od žalosti. No oni koji trpe žalosti ponajviše teže za nasladama, kako se veli u VII. Ethic. Dakle, nesličnost je više uzrok naslade nego sličnost.
Prigovor 3. Nadalje, oni koji su ispunjeni nekim nasladnim stvarima ne naslađuju se u njima, nego im se više gade, kako je očito u prezasićenosti jelom. Dakle, sličnost nije uzrok naslade.
Naprotiv, sličnost je uzrok ljubavi, kako je gore rečeno. Ljubav je pak uzrok naslade. Dakle, sličnost je uzrok naslade.
Odgovaram: sličnost je neko jedinstvo, stoga ono što je slično, ukoliko je jedno, jest nasladno, kao i ljubljeno, kako je gore rečeno. I ako doista ono što je slično ne kvari vlastito dobro, nego ga povećava, apsolutno je nasladno, recimo čovjek čovjeku, i mladić mladiću. Ako pak kvari vlastito dobro, tako po akcidentu postaje odvratno ili rastužujuće; ne doista ukoliko je slično i jedno, nego ukoliko kvari ono što je više jedno. Da pak nešto slično kvari vlastito dobro, događa se dvostruko. Na jedan način jer kvari mjeru vlastitoga dobra po nekom pretjerivanju, jer dobro, osobito tjelesno, kao zdravlje, sastoji se u nekoj suzmjernosti. I zbog toga preobilna jela, ili bilo koje tjelesne naslade, izazivaju gađenje. Na drugi način po izravnoj suprotnosti prema vlastitom dobru, kao što se lončari gnušaju drugih lončara, ne ukoliko su lončari, nego ukoliko po njima gube vlastitu izvrsnost ili vlastiti dobitak, koje traže kao vlastito dobro.
Odgovor na 1. prigovor: budući da postoji neko općenje vladajućega s podložnim, ondje postoji neka sličnost. Ipak prema nekoj izvrsnosti, zato što vladati i predstojati pripada izvrsnosti vlastitoga dobra, jer mudrijih je i boljih vladati i predstojati. Stoga po tome u čovjeku nastaje predodžba vlastite dobrote. Ili zato što čovjek time što vlada i predstoji drugima čini dobro, što je nasladno.
Odgovor na 2. prigovor: ono u čemu se rastuženi naslađuje, premda nije slično žalosti, ipak je slično rastuženom čovjeku. Jer se žalosti protive vlastitom dobru onoga koji se žalosti. I stoga oni koji su u žalosti traže nasladu kao onu koja pridonosi vlastitom dobru, ukoliko je ljekovita protiv suprotnoga. I to je uzrok zašto se za tjelesnim nasladama, kojima su suprotne neke žalosti, više teži nego za intelektualnim nasladama, koje nemaju suprotnost žalosti, kako će se niže reći. Otuda također biva da sve životinje prirodno teže za nasladom, jer se životinja uvijek trudi osjetom i kretanjem. I zbog toga također mladići ponajviše teže za nasladama, zbog mnogih promjena koje u njima postoje dok su u stanju rasta. I također melankoličari žestoko teže za nasladama kako bi odagnali žalost, jer se njihovo tijelo takoreći izjeda opakom tekućinom, kako se veli u VII. Ethic.
Odgovor na 3. prigovor: tjelesna dobra počivaju u nekoj mjeri, i stoga preobilje sličnih stvari kvari vlastito dobro. I zbog toga postaje odvratno i rastužujuće, ukoliko se protivi vlastitom čovjekovu dobru.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.