Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 32, a. 6

Je li činiti dobro drugomu uzrok naslade

Prigovor 1. Čini se da činiti dobro drugomu nije uzrok naslade. Jer naslada se uzrokuje iz postignuća vlastitoga dobra, kako je gore rečeno. No činiti dobro ne pripada postignuću vlastitoga dobra, nego više davanju. Dakle, čini se da je više uzrok žalosti nego naslade.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof veli u IV. Ethic. da je „neizdašnost sunaravnija ljudima nego rasipnost“. No rasipnosti pripada činiti dobro drugima, a neizdašnosti pripada ustezati se od činjenja dobra. Budući da je dakle sunaravno djelovanje nasladno svakome, kako se veli u VII. i X. Ethic., čini se da činiti dobro drugima nije uzrok naslade.

Prigovor 3. Nadalje, suprotni učinci proizlaze iz suprotnih uzroka. No neke stvari koje pripadaju činjenju zla prirodno su čovjeku nasladne, kao pobijediti, pobijati ili koriti druge, i također kažnjavati, s obzirom na srdite, kako veli Filozof u I. Rhetoric. Dakle, činiti dobro više je uzrok žalosti nego naslade.

Naprotiv, Filozof veli u II. Polit. da je „darivati i pomagati prijateljima ili strancima najnasladnije“.

Odgovaram: to samo što je činiti dobro drugomu može na trostruk način biti uzrok naslade. Na jedan način po usporedbi s učinkom, što je dobro uspostavljeno u drugome. I prema ovome, ukoliko dobro drugoga smatramo takoreći našim dobrom, zbog sjedinjenja ljubavi, naslađujemo se u dobru koje po nama biva drugima, osobito prijateljima, kao u vlastitom dobru. Na drugi način po usporedbi sa svrhom, kao kad se netko time što drugomu čini dobro nada postići neko dobro samome sebi, bilo od Boga bilo od čovjeka. Nada je pak uzrok naslade. Na treći način po usporedbi s načelom. I tako to što je činiti dobro drugomu može biti nasladno po usporedbi s trostrukim načelom. Od kojih je jedno sposobnost činjenja dobra, i prema ovome činiti dobro drugomu postaje nasladno ukoliko po tome čovjeku nastaje neka predodžba obilnoga dobra koje u njemu samome postoji, iz kojega može drugima udijeliti. I stoga se ljudi naslađuju u djeci i u vlastitim djelima, kao onima kojima udjeljuju vlastito dobro. Drugo je načelo habitus koji naginje, prema kojemu činiti dobro nekome postaje sunaravno. Stoga darežljivi s nasladom daju drugima. Treće je načelo pokretačko, recimo kada je netko potaknut od nekoga koga ljubi na činjenje dobra nekome, jer sve što činimo ili trpimo zbog prijatelja nasladno je, budući da je ljubav glavni uzrok naslade.

Odgovor na 1. prigovor: davanje, ukoliko pokazuje vlastito dobro, jest nasladno. No ukoliko prazni vlastito dobro može biti rastužujuće, kao kada je neumjereno.

Odgovor na 2. prigovor: rasipnost ima neumjereno davanje, koje se protivi naravi. I stoga se kaže da je rasipnost protiv naravi.

Odgovor na 3. prigovor: pobijediti, pobijati i kažnjavati nije nasladno ukoliko je na zlo drugoga, nego ukoliko pripada vlastitomu dobru, koje čovjek više ljubi nego što mrzi tuđe zlo. Pobijediti je naime nasladno po naravi, ukoliko se po tome u čovjeku stvara procjena vlastite izvrsnosti. I zbog toga su sve igre u kojima je nadmetanje i u kojima može biti pobjeda nadasve nasladne, i općenito sva nadmetanja, prema tome što imaju nadu u pobjedu. Pobijati pak i koriti može biti na dva načina uzrok naslade. Na jedan način ukoliko u čovjeku stvara predodžbu vlastite mudrosti i izvrsnosti, jer koriti i opominjati pripada mudrima i većima. Na drugi način prema tome što netko koreći i prekoravajući drugomu čini dobro, što je nasladno, kako je rečeno. Srditu je pak nasladno kažnjavati ukoliko se čini da uklanja prividno umanjenje, za koje se čini da je iz prethodne povrede. Kada je naime netko od nekoga povrijeđen, čini se da je time od njega umanjen, i stoga teži osloboditi se od ovoga umanjenja uzvraćanjem povrede. I tako je očito da činiti dobro drugomu po sebi može biti nasladno, no činiti zlo drugomu nije nasladno osim ukoliko se čini da pripada vlastitomu dobru.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.