I-II, q. 32, a. 5
Jesu li radnje drugih nama uzrok naslade
Prigovor 1. Čini se da radnje drugih nisu nama uzrok naslade. Jer uzrok je naslade vlastito sjedinjeno dobro. No tuđa djelovanja nisu nama sjedinjena. Dakle, nisu nam uzrok naslade.
Prigovor 2. Nadalje, djelovanje je vlastito dobro djelatnika. Ako su dakle radnje drugih nama uzrok naslade, s jednakim će razlogom sva druga dobra drugih biti nama uzrok naslade. Što je očito lažno.
Prigovor 3. Nadalje, djelovanje je nasladno ukoliko proizlazi iz habitusa koji nam je prirođen, stoga se veli u II. Ethic. da „kao znak nastaloga habitusa valja uzeti nasladu koja nastaje u djelu“. No radnje drugih ne proizlaze iz habitusa koji su u nama, nego katkad iz habitusa koji su u djelatnicima. Dakle, radnje drugih nisu nasladne nama, nego samim djelatnicima.
Naprotiv, veli se u Drugoj Ivanovoj poslanici: „Obradovao sam se veoma što sam našao među tvojom djecom one koji hode u istini“.
Odgovaram: kako je već rečeno, za nasladu se traži dvoje, naime postignuće vlastitoga dobra i spoznaja postignutoga vlastitoga dobra. Na trostruk dakle način djelovanje drugoga može biti uzrok naslade. Na jedan način ukoliko djelovanjem nekoga postižemo neko dobro. I prema ovome, radnje onih koji nam čine neko dobro nama su nasladne, jer dobro primati od drugoga jest nasladno. Na drugi način prema tome što nam se radnjama drugih stvara neka spoznaja ili procjena vlastitoga dobra. I zbog toga se ljudi naslađuju time što ih drugi hvale ili časte, jer naime time primaju procjenu da u njima samima postoji neko dobro. I jer se ta procjena snažnije stvara iz svjedočanstva dobrih i mudrih, stoga se u hvalama i častima ovih ljudi više naslađuju. I budući da je laskavac prividni hvalitelj, zbog toga su i laskanja nekima nasladna. I jer je ljubav prema nekom dobru, a divljenje je prema nečem veliku, stoga je biti ljubljen od drugih i biti u divljenju nasladno, ukoliko se time u čovjeku stvara procjena vlastite dobrote ili veličine, u kojima se netko naslađuje. Na treći način ukoliko se same radnje drugih, ako su dobre, procjenjuju kao vlastito dobro, zbog snage ljubavi, koja čini da se prijatelja procjenjuje kao istoga sebi. A zbog mržnje, koja čini da se dobro drugoga procjenjuje kao sebi suprotno, zla radnja neprijatelja postaje nasladna. Stoga se veli u 1 Kor 13 da se „ljubav ne raduje nepravdi, a raduje se istini“.
Odgovor na 1. prigovor: djelovanje drugoga može mi biti sjedinjeno ili po učinku, kao na prvi način; ili po shvaćanju, kao na drugi način; ili po nagnuću, kao na treći način.
Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog vrijedi s obzirom na treći način, no ne s obzirom na prva dva.
Odgovor na 3. prigovor: radnje drugih, premda ne proizlaze iz habitusa koji su u meni, uzrokuju ipak u meni nešto nasladno; ili mi pružaju procjenu ili shvaćanje vlastitoga habitusa; ili proizlaze iz habitusa onoga koji je jedno sa mnom po ljubavi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.