I-II, q. 32, a. 8
Je li divljenje uzrok naslade
Prigovor 1. Čini se da divljenje nije uzrok naslade. Jer diviti se pripada naravi koja ne zna, kako Damaščanin veli. No neznanje nije nasladno, nego više znanje. Dakle, divljenje nije uzrok naslade.
Prigovor 2. Nadalje, divljenje je početak mudrosti, takoreći put k istraživanju istine, kako se veli na početku Metaphys. „No nasladnije je promatrati već spoznato nego istraživati nepoznato“, kako Filozof veli u X. Ethic., budući da ovo ima poteškoću i zapreku, a ono nema; naslada se pak uzrokuje iz neometana djelovanja, kako se veli u VII. Ethic. Dakle, divljenje nije uzrok naslade, nego više ometa nasladu.
Prigovor 3. Nadalje, svatko se u uobičajenim stvarima naslađuje, stoga su djelovanja habitusa stečenih navikom nasladna. No uobičajene stvari nisu vrijedne divljenja, kako veli Augustin u tumačenju Ivana. Dakle, divljenje se protivi uzroku naslade.
Naprotiv, Filozof veli u I. Rhetoric. da je divljenje uzrok naslade.
Odgovaram: postići žuđeno jest nasladno, kako je gore rečeno. I stoga što više raste želja za nekom ljubljenom stvari, to više po postignuću raste naslada. I također u samom rastu želje biva porast naslade, prema tome što biva i nada u ljubljenu stvar; kao što je gore rečeno da je sama želja iz nade nasladna. Divljenje je pak neka želja za znanjem, koja u čovjeku nastaje iz toga što vidi učinak, a ne zna uzrok, ili iz toga što uzrok takvoga učinka nadilazi njegovu spoznaju ili sposobnost. I stoga je divljenje uzrok naslade ukoliko ima pridruženu nadu u postizanje spoznaje onoga što želi znati. I zbog toga su sve čudesne stvari nasladne, kao one koje su rijetke, i sva prikazivanja stvari, čak i onih koje u sebi nisu nasladne; duša se naime raduje u uspoređivanju jednoga s drugim, jer uspoređivati jedno s drugim vlastiti je i sunaravni čin razuma, kako Filozof veli u svojoj Poetici. I zbog toga je također „osloboditi se od velikih opasnosti nasladnije, jer je vrijedno divljenja“, kako se veli u I. Rhetoric.
Odgovor na 1. prigovor: divljenje nije nasladno ukoliko ima neznanje, nego ukoliko ima želju za učenjem uzroka; i ukoliko onaj koji se divi uči nešto novo, naime da je takvo što nije smatrao.
Odgovor na 2. prigovor: naslada ima dvoje, naime mirovanje u dobru i zamjećivanje takvoga mirovanja. Što se dakle tiče prvoga, budući da je savršenije promatrati spoznatu istinu nego istraživati nepoznatu, promatranja poznatih stvari, po sebi govoreći, nasladnija su od istraživanja nepoznatih stvari. Ipak po akcidentu, što se tiče drugoga, događa se da su istraživanja katkad nasladnija, prema tome što proizlaze iz veće želje, a veća se želja pobuđuje iz zamjećivanja neznanja. Stoga se čovjek ponajviše naslađuje u onome što iznova pronalazi ili uči.
Odgovor na 3. prigovor: ono što je uobičajeno nasladno je za djelovanje ukoliko je takoreći sunaravno. No ipak ono što je rijetko može biti nasladno, bilo zbog spoznaje, jer se želi njihovo znanje, ukoliko su čudesni; bilo zbog djelovanja, „jer se iz želje um više naginje tome da u novosti napeto djeluje“, kako se veli u X. Ethic.; savršenije naime djelovanje uzrokuje savršeniju nasladu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.