Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 32, a. 3

Jesu li nada i sjećanje

Prigovor 1. Čini se da sjećanje i nada nisu uzroci naslade. Jer naslada je o prisutnom dobru, kako veli Damaščanin. No sjećanje i nada jesu o odsutnom, naime sjećanje je prošlih stvari, a nada budućih. Dakle, sjećanje i nada nisu uzrok naslade.

Prigovor 2. Nadalje, isto nije uzrok suprotnih stvari. No nada je uzrok trpljenja, jer se veli u Izr 13: „Nada koja se odgađa žalosti dušu“. Dakle, nada nije uzrok naslade.

Prigovor 3. Nadalje, kao što se nada podudara s nasladom u tome što je o dobru, tako također požuda i ljubav. Dakle, nada se ne bi trebala više navoditi kao uzrok naslade nego požuda ili ljubav.

Naprotiv, veli se u Rim 12: „U nadi budite radosni“; i u Ps 76: „Sjetih se Boga i obradovah se“.

Odgovaram: naslada se uzrokuje iz prisutnosti prikladnoga dobra, prema tome što se osjeća, ili na bilo koji način percipira. Nešto nam je pak prisutno dvostruko, na jedan način prema spoznaji, ukoliko je naime spoznato u onome koji spoznaje po svojoj sličnosti; na drugi način prema zbilji, ukoliko se naime jedno drugome stvarno sjedinjuje, bilo u činu bilo u mogućnosti, prema bilo kojem načinu sjedinjenja. I jer je veće sjedinjenje prema zbilji nego prema sličnosti, što je sjedinjenje spoznaje; i također jer je veće sjedinjenje stvari u činu nego u mogućnosti, stoga je najveća naslada koja biva po osjetu, koji traži prisutnost osjetilne stvari. Drugi pak stupanj drži naslada nade, u kojoj ne samo da postoji nasladno sjedinjenje prema shvaćanju, nego i prema prilici ili moći postizanja dobra koje naslađuje. Treći pak stupanj drži naslada sjećanja, koja ima samo sjedinjenje shvaćanja.

Odgovor na 1. prigovor: nada i sjećanje doista jesu onih stvari koje su apsolutno odsutne, no koje su u nekom pogledu prisutne, naime ili prema samom shvaćanju; ili prema shvaćanju i moći, barem procijenjenoj.

Odgovor na 2. prigovor: ništa ne priječi da isto, prema različitim stvarima, bude uzrok suprotnoga. Tako dakle nada, ukoliko ima prisutnu procjenu budućega dobra, uzrokuje nasladu, no ukoliko joj nedostaje njegova prisutnost, uzrokuje trpljenje.

Odgovor na 3. prigovor: i ljubav i požuda uzrokuju nasladu. Jer sve ljubljeno postaje nasladno onomu koji ljubi, zato što je ljubav neko jedinstvo ili sunaravnost onoga koji ljubi prema ljubljenome. Slično je i sve požudno nasladno onomu koji žudi, budući da je požuda ponajprije težnja za nasladom. No ipak nada, ukoliko unosi neku sigurnost stvarne prisutnosti dobra koje naslađuje, koju ne unosi ni ljubav ni požuda, više se postavlja kao uzrok naslade nego one. I slično više nego sjećanje, koje je o onome što je već prošlo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.