Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 31, a. 6

O uzajamnoj usporedbi osjetilnih užitaka

Prigovor 1. Čini se da naslade koje su prema dodiru nisu veće od naslada koje su prema drugim osjetilima. Naime, čini se da je najveća ona naslada čijim uklanjanjem prestaje svaka radost. No takva je naslada koja je prema vidu, jer se u Tob 5 veli: „Kakva će mi biti radost, meni koji sjedim u tami i ne vidim svjetlo neba?“ Dakle, naslada koja je po vidu najveća je među osjetilnim nasladama.

Prigovor 2. Nadalje, „svakome postaje nasladno ono što ljubi“, kako veli Filozof u I. Rhetoric. No među ostalim osjetilima najviše se ljubi vid. Dakle, naslada koja je prema vidu najveća je.

Prigovor 3. Nadalje, početak nasladnoga prijateljstva nadasve je gledanje. No uzrok takvoga prijateljstva jest naslada. Dakle, čini se da je naslada nadasve prema vidu.

Naprotiv, Filozof veli u III. Ethic. da su najveće naslade prema dodiru.

Odgovaram: kako je već rečeno, svaka stvar, ukoliko se ljubi, postaje nasladna. Osjetila se pak, kako se veli na početku Metaphys., ljube zbog dvoga, naime zbog spoznaje i zbog koristi. Stoga i na oba načina biva da postoji naslada prema osjetilu. No budući da je shvatiti samu spoznaju kao neko dobro vlastito čovjeku, stoga su prve naslade osjetila, koje su naime prema spoznaji, vlastite ljudima, a naslade osjetila ukoliko se ljube zbog koristi zajedničke su svim životinjama. Ako dakle govorimo o nasladi osjeta koja je zbog spoznaje, očito je da je prema vidu veća naslada nego prema bilo kojem drugom osjetilu. No ako govorimo o nasladi osjeta koja je zbog koristi, tako je najveća naslada prema dodiru. Korist se naime osjetilnih stvari promatra prema redu za očuvanje životinjske naravi. Ovoj pak koristi bliže stoje osjetilnosti dodira, jer dodir je spoznajan onoga iz čega se sastoji životinja, naime toploga i hladnoga, i tome sličnoga. Stoga su, prema ovome, naslade koje su prema dodiru veće, kao bliže svrsi. I zbog toga također druge životinje, koje nemaju naslade prema osjetilu osim zbog koristi, ne naslađuju se prema drugim osjetilima osim u redu prema osjetilnostima dodira, jer „psi se ne raduju mirisima zečeva, nego hranjenju; niti lav glasu vola, nego jedenju“, kako se veli u III. Ethic. Budući da je dakle naslada dodira najveća zbog koristi, a naslada vida zbog spoznaje; ako tko želi obadvije usporediti, naći će da je apsolutno naslada dodira veća od naslade vida, prema tome što ostaje unutar granica osjetilne naslade. Jer je očito da je ono što je prirodno u svakoj stvari najmoćnije. Takve su pak naslade dodira prema kojima su usmjerene prirodne požude, kao jela, i spolnosti, i tome slično. No ako promotrimo naslade vida prema tome što vid poslužuje razumu; tako će naslade vida biti jače, iz onoga razloga iz kojega su i razumske naslade jače od osjetilnih.

Odgovor na 1. prigovor: radost, kako je gore rečeno, označava duševnu nasladu, a ova nadasve pripada vidu. No prirodna naslada nadasve pripada dodiru.

Odgovor na 2. prigovor: vid se najviše ljubi zbog spoznaje, zato što nam pokazuje mnoge razlike stvari, kako se ondje veli.

Odgovor na 3. prigovor: na jedan je način naslada uzrok tjelesne ljubavi, a na drugi način gledanje. Naime, naslada, i to nadasve ona koja je prema dodiru, jest uzrok nasladnoga prijateljstva na način svrhe, a gledanje je uzrok kao ono odakle je početak gibanja, ukoliko se po vidu utiskuje lik ljubljene stvari, koji privlači na ljubljenje i na žuđenje njezine naslade.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.