I-II, q. 3, a. 5
Ako je djelovanje razuma, je li djelovanje motrilačkoga ili praktičnoga razuma
Prigovor 1. Čini se da se blaženstvo sastoji u djelovanju praktičnoga razuma. Krajnji se naime cilj svakoga pojedinoga stvorenja sastoji u suobličenju s Bogom. No čovjek se više suobličuje s Bogom po praktičnom razumu, koji je uzrok spoznatih stvari, nego po motrilačkom razumu, čije se znanje prima od stvari. Dakle, čovjekovo se blaženstvo više sastoji u djelovanju praktičnoga razuma nego motrilačkoga.
Prigovor 2. Nadalje, blaženstvo je savršeno čovjekovo dobro. No praktični se razum više usmjerava k dobru nego motrilački, koji se usmjerava k istini. Stoga se i prema savršenstvu praktičnoga razuma nazivamo dobrima, a ne prema savršenstvu motrilačkoga razuma, nego se prema njemu nazivamo onima koji znaju ili razumiju. Dakle, čovjekovo se blaženstvo više sastoji u činu praktičnoga razuma nego motrilačkoga.
Prigovor 3. Nadalje, blaženstvo je stanovito dobro samoga čovjeka. No motrilački se razum bavi više oko onoga što je izvan čovjeka, a praktični se razum bavi oko onoga što pripada samomu čovjeku, naime oko njegovih djelovanja i strasti. Dakle, čovjekovo se blaženstvo više sastoji u djelovanju praktičnoga razuma nego motrilačkoga razuma.
Naprotiv, Augustin kaže u I. knjizi De Trin. da se „nama obećava motrenje, cilj svih čina i vječno savršenstvo radosti“.
Odgovaram: blaženstvo se više sastoji u djelovanju motrilačkoga razuma nego praktičnoga. Što je bjelodano iz troga. Prvo doista iz toga što, ako je čovjekovo blaženstvo djelovanje, potrebno je da bude najbolje djelovanje čovjeka. Najbolje je pak djelovanje čovjeka ono koje pripada najboljoj moći s obzirom na najbolji objekt. Najbolja je pak moć razum, čiji je najbolji objekt božansko dobro, koje doista nije objekt praktičnoga razuma, nego motrilačkoga. Stoga se u takvu djelovanju, naime u motrenju božanskoga, ponajviše sastoji blaženstvo. „I jer se čini da je svatko ono što je u njemu najbolje“, kako se kaže u IX. i X. Ethic., zato je takvo djelovanje ponajviše vlastito čovjeku i ponajviše ugodno. Drugo se isto pokazuje iz toga što se motrenje ponajviše traži radi sebe samoga. Čin se pak praktičnoga razuma ne traži radi sebe samoga, nego radi djelovanja. I sami se čini usmjeravaju k nekom cilju. Stoga je očito da krajnji cilj ne može stajati u djelatnom životu, koji pripada praktičnomu razumu. Treće se isto pokazuje iz toga što u kontemplativnom životu čovjek ima zajedništvo s višima, naime s Bogom i anđelima, kojima se po blaženstvu suobličuje. No u onome što pripada djelatnomu životu također i druge životinje na neki način sudjeluju s čovjekom, premda nesavršeno. I zato se krajnje i savršeno blaženstvo, koje se očekuje u budućem životu, posve sastoji u motrenju. Nesavršeno pak blaženstvo, kakvo se ovdje može imati, prvo doista i prvenstveno sastoji se u motrenju, a drugotno u djelovanju praktičnoga razuma koji uređuje ljudske čine i strasti, kako se kaže u X. Ethic.
Odgovor na 1. prigovor: spomenuta sličnost praktičnoga razuma s Bogom jest prema razmjernosti; jer se naime odnosi prema svojemu spoznatomu kao Bog prema svojemu. No suobličenje motrilačkoga razuma s Bogom jest prema sjedinjenju ili uobličenju; što je mnogo veće suobličenje. A ipak se može reći da s obzirom na glavno spoznato, a to je njegova bit, Bog nema praktičnu spoznaju, nego samo motrilačku.
Odgovor na 2. prigovor: praktični se razum usmjerava k dobru koje je izvan njega samoga, no motrilački razum ima dobro u samome sebi, to jest motrenje istine. I ako je to dobro savršeno, po njemu se čitav čovjek usavršuje i postaje dobar; što praktični razum doista nema, nego k tome usmjerava.
Odgovor na 3. prigovor: taj bi razlog vrijedio kad bi sam čovjek bio svoj krajnji cilj, tada bi naime razmatranje i uređivanje njegovih čina i strasti bilo njegovo blaženstvo. No budući da je krajnji cilj čovjeka neko vanjsko dobro, to jest Bog, kojega po djelovanju motrilačkoga razuma dosežemo, stoga se čovjekovo blaženstvo više sastoji u djelovanju motrilačkoga razuma nego u djelovanju praktičnoga razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.