Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 22, a. 2

Nalazi li se više u težbenom dijelu negoli u spoznajnom

Prigovor 1. Čini se da se strast nalazi više u spoznajnom dijelu duše negoli u težbenom dijelu. Ono naime što je prvo u bilo kojem rodu čini se da je najveće od onoga što je u tom rodu i uzrok ostaloga, kako se kaže u II. Metaphys. No strast se ranije nalazi u spoznajnom dijelu negoli u težbenom dijelu, jer težbeni dio ne trpi osim uz prethodnu strast u spoznajnom dijelu. Dakle, strast se nalazi više u spoznajnom dijelu negoli u težbenom dijelu.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je djelatnije čini se da je manje trpno, jer se djelovanje suprotstavlja trpljenju. No težbeni je dio djelatniji od spoznajnoga dijela. Dakle, čini se da se u spoznajnom dijelu više nalazi strast.

Prigovor 3. Nadalje, kao što je osjetilna težnja moć u tjelesnom organu, tako je i osjetilna spoznajna moć. No strast duše biva, govoreći u pravom smislu, prema tjelesnoj preinaci. Dakle, strast se ne nalazi više u osjetilnom težbenom dijelu negoli u osjetilnom spoznajnom.

Naprotiv, Augustin kaže u IX. knjizi De Civ. Dei da su „duševni pokreti, koje Grci nazivaju pathe, a neki naši, kao Ciceron, poremećaji, neki sklonosti ili osjećaji, a neki pak, kako stoji u grčkome, izražajnije nazivaju strastima“. Iz čega je očito da su strasti duše isto što i sklonosti. No sklonosti bjelodano pripadaju težbenom dijelu, a ne spoznajnom. Dakle, i strasti se više nalaze u težbenom negoli u spoznajnom.

Odgovaram: kako je već rečeno, u imenu strasti unosi se to da trpnik biva privučen k onome što pripada djelatniku. No duša biva više privučena k stvari po težbenoj moći negoli po spoznajnoj moći. Po težbenoj naime moći duša ima red prema samim stvarima, kako su u sebi samima; otuda Filozof kaže u VI. Metaphys. da su dobro i zlo, koji su objekti težbene moći, u samim stvarima. Spoznajna pak moć ne biva privučena k stvari prema onome kako je u sebi samoj, nego je spoznaje prema nakani stvari koju u sebi ima ili prima prema vlastitom načinu. Otuda se i na istome mjestu kaže da istinito i lažno, koji pripadaju spoznaji, nisu u stvarima, nego u umu. Otuda je očito da se pojam strasti više nalazi u težbenom dijelu negoli u spoznajnom dijelu.

Odgovor na 1. prigovor: suprotno biva u onome što pripada savršenstvu i u onome što pripada nedostatku. Naime u onome što pripada savršenstvu promatra se jačina po približavanju jednomu prvom počelu, kojemu što je nešto bliže, to je jače; kao što se jačina svijetloga promatra po približavanju nečemu najvišem svijetlom, kojemu što se nešto više približava, to je svjetlije. No u onome što pripada nedostatku jačina se promatra ne po približavanju nečemu najvišem, nego po odstupanju od savršenoga, jer se u tome sastoji pojam lišenosti i nedostatka. I stoga što manje odstupa od prvoga, to je manje jako; i zbog toga u počelu se uvijek nalazi malen nedostatak, koji se poslije napredujući više umnaža. Strast pak pripada nedostatku, jer pripada nečemu ukoliko je u mogućnosti. Otuda se u onome što se približava prvom savršenom, to jest Bogu, nalazi malo od pojma mogućnosti i strasti, a u drugome dosljedno tome više. I tako se također u ranijoj moći duše, naime spoznajnoj, nalazi manje od pojma strasti.

Odgovor na 2. prigovor: za težbenu moć kaže se da je djelatnija zato što je više počelo vanjskoga čina. A to ima po tome samome po čemu ima i to da bude više trpna, naime po tome što ima red prema stvari kako je u sebi samoj; po vanjskom naime djelovanju dospijevamo do postizanja stvarî.

Odgovor na 3. prigovor: kako je rečeno u Prvom dijelu, organ se duše može preinačiti na dva načina. Na jedan način, duhovnom preinakom, prema tome što prima nakanu stvari. I to se po sebi nalazi u činu osjetilne spoznajne moći; kao što se oko mijenja od vidljivoga, ne tako da se oboji, nego tako da primi nakanu boje. Postoji pak druga naravna preinaka organa, ukoliko se organ preinačuje s obzirom na svoje naravno ustrojstvo; recimo da se zagrijava ili rashlađuje, ili se na drugi sličan način preinačuje. I takva se preinaka odnosi po akcidentu prema činu osjetilne spoznajne moći; recimo kad se oko umara od snažna gledanja, ili biva rastrojeno od siline vidljivoga. No prema činu osjetilne težnje takva se preinaka usmjeruje po sebi; otuda se u definiciji pokreta težbenoga dijela materijalno postavlja neka naravna preinaka organa, kao što se kaže da je srdžba uspaljivanje krvi oko srca. Otuda je očito da se pojam strasti više nalazi u činu osjetilne težbene moći negoli u činu osjetilne spoznajne moći, premda su obje čin tjelesnoga organa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.