I-II, q. 22, a. 1
Nalazi li se neka strast u duši
Prigovor 1. Čini se da u duši nema nikakve strasti. Trpjeti je naime vlastito tvari. No duša nije sastavljena od tvari i oblika, kako je izloženo u Prvom dijelu. Dakle, u duši nema nikakve strasti.
Prigovor 2. Nadalje, strast je gibanje, kako se kaže u III. Physic. No duša se ne giba, kako se dokazuje u I. De anima. Dakle, strast nije u duši.
Prigovor 3. Nadalje, strast je put u propadanje, jer svaka strast, kad se pojača, odbacuje od supstancije, kako se kaže u knjizi Topica. No duša je nepropadljiva. Dakle, u duši nema nikakve strasti.
Naprotiv, Apostol kaže u Rim 7: „Dok smo naime bili u tijelu, strasti grijeha, koje bijahu po Zakonu, djelovahu u našim udovima“. Grijesi su pak vlastito u duši. Dakle, i strasti, za koje se kaže da su strasti grijeha, nalaze se u duši.
Odgovaram: trpjeti se kaže na tri načina. Na jedan način, općenito, prema onome kako je svako primanje trpljenje, čak i ako se ništa ne odbacuje od stvari; kao kad bi se reklo da zrak trpi kada biva osvijetljen. No to je vlastitije bivati usavršen negoli trpjeti. Na drugi način kaže se trpjeti u pravom smislu kada se nešto prima uz odbacivanje drugoga. No to biva na dva načina. Gdjekad se naime odbacuje ono što stvari ne priliči; kao kad tijelo životinje biva ozdravljeno, kaže se da trpi, jer prima zdravlje, pošto je bolest odbačena. Na drugi način, kada biva obrnuto; kao što se za razbolijevanje kaže da je trpljenje, jer se prima nemoć, pošto je zdravlje odbačeno. I ovo je najvlastitiji način strasti. Jer trpjeti se kaže po tome što biva nešto privučeno k djelatniku; a ono što odstupa od onoga što mu priliči, čini se da biva ponajviše privučeno k drugome. I slično se u I. De generat. kaže da, kada iz manje plemenitoga nastaje plemenitije, to je nastajanje jednostavno, a propadanje s obzirom na nešto; i obrnuto kada iz plemenitijega nastaje manje plemenito. I na ova tri načina događa se da strast bude u duši. Jer samo prema primanju kaže se da osjećati i razumijevati jest neko trpljenje. Strast pak s odbacivanjem postoji samo prema tjelesnoj preinaci; otuda strast u pravom smislu riječi ne može pristajati duši osim po akcidentu, ukoliko naime složaj trpi. No i u tome postoji razlika; naime kada takva preinaka biva na gore, vlastitije ima pojam strasti negoli kada biva na bolje. Otuda je žalost vlastitije strast negoli radost.
Odgovor na 1. prigovor: na prvo dakle treba reći da trpjeti, prema tome što biva s odbacivanjem i preinakom, jest vlastito tvari; otuda se nalazi samo u složajima od tvari i oblika. No to da se trpi ukoliko unosi samo primanje, nije nužno da bude od tvari, nego može biti bilo čega što postoji u mogućnosti. Duša pak, premda nije sastavljena od tvari i oblika, ipak ima nešto od mogućnosti, prema kojoj joj priliči primati i trpjeti, prema onome kako razumijevati znači trpjeti, kako se kaže u III. De anima.
Odgovor na 2. prigovor: trpjeti i gibati se, premda ne priliči duši po sebi, ipak joj priliči po akcidentu, kako se kaže u I. De anima.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od strasti koja biva s preinakom na gore. A takva strast duši ne može priličati osim po akcidentu; no po sebi priliči složaju, koji je propadljiv.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.