Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 21, a. 4

Ima li pojam zasluge ili krivnje pred Bogom

Prigovor 1. Čini se da čovjekov dobar ili zao čin nema pojam zasluge ili krivnje u usporedbi s Bogom. Jer, kako je rečeno, zasluga i krivnja unosi red prema naknadi koristi ili štete nanesene drugome. No čovjekov dobar ili zao čin ne prelazi ni u kakvu korist ili štetu samoga Boga, kaže se naime u Job 35: „Ako sagriješiš, što ćeš mu nauditi? Nadalje, ako pravedno postupaš, što ćeš mu dati?“ Dakle, čovjekov dobar ili zao čin nema pojam zasluge ili krivnje pred Bogom.

Prigovor 2. Nadalje, oruđe ne zaslužuje niti snosi krivnju pred onim tko se služi oruđem, jer je sve djelovanje oruđa djelovanje onoga tko se njime služi. No čovjek je u djelovanju oruđe božanske snage koja ga poglavito pokreće, otuda se kaže u Iz 10: „Hoće li se sjekira hvalisati protiv onoga koji njome siječe? Ili će se pila uzdizati protiv onoga koji je vuče?“ Gdje se očito čovjek koji djeluje uspoređuje s oruđem. Dakle, čovjek, dobro djelujući ili loše, ne zaslužuje ništa niti snosi krivnju pred Bogom.

Prigovor 3. Nadalje, ljudski čin ima pojam zasluge ili krivnje ukoliko je usmjeren prema drugome. No ne usmjeruju se svi ljudski čini prema Bogu. Dakle, nemaju svi dobri ili zli čini pojam zasluge ili krivnje pred Bogom.

Naprotiv, kaže se u Prop 12: „Sve što biva dovest će Bog na sud, bilo dobro bilo zlo“. No sud unosi uzdarje, s obzirom na koje se izriče zasluga i krivnja. Dakle, svaki čovjekov dobar ili zao čin ima pojam zasluge ili krivnje pred Bogom.

Odgovaram: kako je rečeno, čin nekoga čovjeka ima pojam zasluge ili krivnje prema onome kako se usmjeruje k drugome, bilo na temelju njega samoga, bilo na temelju zajednice. Na oba pak načina naši dobri ili zli čini imaju pojam zasluge ili krivnje pred Bogom. Na temelju njega samoga doduše ukoliko je on posljednja čovjekova svrha; dug je pak da se na posljednju svrhu svi čini odnose, kako je gore izloženo. Otuda onaj tko čini zao čin koji se ne može odnositi na Boga ne čuva Božju čast, koja duguje pripadati posljednjoj svrsi. Sa strane pak čitave zajednice svemira, zato što u svakoj zajednici onaj tko upravlja zajednicom ponajprije ima skrb za opće dobro, pa njemu pripada uzvraćati za ono što se dobro ili loše čini u zajednici. Bog je pak upravitelj i vladar čitava svemira, kako je u Prvom dijelu izloženo, a osobito razumnih stvorenja. Otuda je bjelodano da ljudski čini imaju pojam zasluge ili krivnje u usporedbi s njime; inače bi slijedilo da Bog ne vodi skrb o ljudskim činima.

Odgovor na 1. prigovor: po čovjekovu činu Bogu po sebi ne može ništa prirasti niti propasti, no ipak čovjek, koliko je u njemu, nešto oduzima Bogu ili mu iskazuje kada čuva ili ne čuva red koji je Bog uspostavio.

Odgovor na 2. prigovor: čovjeka Bog tako pokreće kao oruđe da se ipak ne isključuje to da on samoga sebe pokreće po slobodnoj odluci, kako je bjelodano iz gore rečenoga. I stoga po svojem činu zaslužuje ili snosi krivnju pred Bogom.

Odgovor na 3. prigovor: čovjek se ne usmjeruje prema političkoj zajednici po sebi cijelome i po svemu svojemu, i stoga nije nužno da svaki njegov čin bude zaslužan ili kriv po redu prema političkoj zajednici. No sve što čovjek jest, i što može i ima, valja usmjeriti prema Bogu, i stoga svaki čovjekov dobar ili zao čin ima pojam zasluge ili krivnje pred Bogom, koliko proizlazi iz samoga pojma čina.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.