Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 21, a. 3

Ima li pojam zasluge ili krivnje

Prigovor 1. Čini se da ljudski čin nema pojam zasluge i krivnje zbog svoje dobrote ili zloće. Zasluga se naime i krivnja izriče s obzirom na uzdarje, koje ima mjesta samo u onome što se odnosi na drugoga. No nisu svi ljudski dobri ili zli čini usmjereni na drugoga, nego su neki usmjereni na samoga sebe. Dakle, nema svaki dobar ili zao ljudski čin pojam zasluge ili krivnje.

Prigovor 2. Nadalje, nitko ne zaslužuje kaznu ili nagradu po tome što raspolaže kako hoće onime čega je gospodar; kao što čovjek, ako uništi svoju stvar, ne biva kažnjen kao što bi bio da uništi tuđu stvar. No čovjek je gospodar svojih čina. Dakle, po tome što dobro ili loše raspolaže svojim činom, ne zaslužuje kaznu ili nagradu.

Prigovor 3. Nadalje, po tome što tko samomu sebi stječe dobro, ne zaslužuje da mu od drugoga bude dobro učinjeno, a isti je razlog i o zlima. No sam dobar čin jest neko dobro i savršenstvo djelatnika, dok je neuredan čin neko njegovo zlo. Dakle, po tome što čovjek čini zao čin ili dobar, ne stječe zaslugu niti krivnju.

Naprotiv, kaže se u Iz 3: „Recite pravedniku da je dobro, jer će plod svojih nastojanja jesti. Jao bezbožniku na zlo, jer će mu se uzvratiti prema djelu ruku njegovih“.

Odgovaram: zasluga i krivnja izriču se u usmjerenosti prema uzdarju koje biva prema pravednosti. Uzdarje pak prema pravednosti biva nekome po tome što djeluje na korist ili štetu drugoga. Valja pak razmotriti da je svatko tko u nekom društvu živi na neki način dio i ud čitavoga društva. Tko god dakle učini nešto na dobro ili zlo nekoga tko se nalazi u društvu, to se prelijeva na čitavo društvo; kao što onaj tko ozlijedi ruku, dosljedno tome ozljeđuje čovjeka. Kada dakle netko djeluje na dobro ili zlo druge pojedinačne osobe, ondje se dvostruko stječe pojam zasluge ili krivnje. Na jedan način, prema onome kako mu duguje pripasti uzdarje od pojedinačne osobe kojoj pomaže ili koju vrijeđa. Na drugi način, prema onome kako mu duguje pripasti uzdarje od čitave zajednice. Kada pak netko usmjeri svoj čin izravno na dobro ili zlo čitave zajednice, duguje mu pripasti uzdarje ponajprije i poglavito od čitave zajednice, a drugotno od svih dijelova zajednice. Kada pak netko čini ono što se okreće na vlastito dobro ili zlo, također mu duguje pripasti uzdarje ukoliko se to okreće na zajedničko prema tome što je on sam dio zajednice; premda mu ne duguje pripasti uzdarje ukoliko je to dobro ili zlo pojedinačne osobe, koja je ista s djelatnikom, osim možda od samoga sebe prema nekoj sličnosti, ukoliko postoji pravednost čovjeka prema samomu sebi. Tako je dakle očito da dobar ili zao čin ima pojam hvalevrijednoga ili prijekornoga prema tome što je u vlasti volje; pojam pak pravosti i grijeha prema usmjerenosti na svrhu; a pojam zasluge i krivnje prema uzdarju pravednosti prema drugome.

Odgovor na 1. prigovor: gdjekad se čovjekovi dobri ili zli čini, premda se ne usmjeruju na dobro ili zlo druge pojedinačne osobe, ipak usmjeruju na dobro ili na zlo drugoga, što je sama zajednica.

Odgovor na 2. prigovor: čovjek, koji ima gospodstvo nad svojim činom, i sam, ukoliko pripada drugome, naime zajednici čiji je dio, zaslužuje nešto ili snosi krivnju ukoliko svojim činima dobro ili loše raspolaže; kao što i ako drugim svojim stvarima, kojima zajednici treba služiti, dobro ili loše upravlja.

Odgovor na 3. prigovor: to samo dobro ili zlo koje tko sebi čini po svojem činu prelijeva se na zajednicu, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.