I-II, q. 21, a. 2
Ima li pojam hvalevrijednoga ili prijekornoga
Prigovor 1. Čini se da ljudski čin, po tome što je dobar ili zao, nema pojam hvalevrijednoga ili prijekornoga. „Grijeh se naime događa i u onome što biva od naravi“, kako se kaže u II. Physic. No ipak ono što je naravno nije hvalevrijedno niti prijekorno, kako se kaže u III. Ethic. Dakle, ljudski čin po tome što je zao ili grijeh nema pojam krivnje, i dosljedno tome ni po tome što je dobar nema pojam hvalevrijednoga.
Prigovor 2. Nadalje, kao što se grijeh događa u moralnim činima, tako i u činima umijeća; jer, kako se kaže u II. Physic., „griješi gramatičar ne pišući pravo i liječnik ne dajući pravi napitak“. No ne kori se umjetnik po tome što čini neko zlo, jer spada u vještinu umjetnika da može i dobro djelo učiniti i loše, kada to hoće. Dakle, čini se da ni moralni čin po tome što je zao nema pojam prijekornoga.
Prigovor 3. Nadalje, Dionizije u 4. poglavlju De div. nom. kaže da je zlo slabo i nemoćno. No slabost ili nemoć ili dokida ili umanjuje pojam krivnje. Nije dakle ljudski čin prijekoran po tome što je zao.
Naprotiv, Filozof kaže da su „hvalevrijedna djela kreposti, a pokudna ili prijekorna djela suprotna njima“. No dobri su čini čini kreposti, jer „krepost je ono što čini dobrim onoga tko je ima i njegovo djelo čini dobrim“, kako se kaže u II. Ethic.; otuda su suprotni čini zli čini. Dakle, ljudski čin po tome što je dobar ili zao ima pojam hvalevrijednoga ili prijekornoga.
Odgovaram: kao što se zlo prostire na više toga negoli grijeh, tako se grijeh prostire na više toga negoli krivnja. Po tome se naime neki čin naziva prijekornim ili hvalevrijednim što se uračunava djelatniku; jer ništa drugo nije biti hvaljen ili kuđen doli da se nekome uračunava zloća ili dobrota njegova čina. Tada se pak čin uračunava djelatniku kada je u njegovoj vlasti, tako da ima gospodstvo nad svojim činom. To se pak nalazi u svim svojevoljnim činima, jer po volji čovjek ima gospodstvo nad svojim činom, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Otuda preostaje da dobro ili zlo samo u svojevoljnim činima uspostavlja pojam hvale ili prijekora; u kojima je isto zlo, grijeh i krivnja.
Odgovor na 1. prigovor: naravni čini nisu u vlasti naravnoga djelatnika, budući da je narav određena za jedno. I stoga, premda u naravnim činima ima grijeha, ipak ondje nema krivnje.
Odgovor na 2. prigovor: razum se drukčije odnosi u tvorevinama umijeća, a drukčije u moralnim stvarima. U tvorevinama naime umijeća razum se usmjeruje na pojedinačnu svrhu, što je nešto razumom smišljeno. U moralnim se pak stvarima usmjeruje na opću svrhu čitava ljudskoga života. Pojedinačna se pak svrha usmjeruje na opću svrhu. Budući dakle da je grijeh po skretanju od reda prema svrsi, kako je rečeno, u činu umijeća grijeh se može dogoditi na dva načina. Na jedan način, skretanjem od pojedinačne svrhe namjeravane od umjetnika, i taj će grijeh biti vlastit umijeću; recimo ako umjetnik, namjeravajući načiniti dobro djelo, načini loše, ili namjeravajući načiniti loše, načini dobro. Na drugi način, skretanjem od opće svrhe ljudskoga života, i na taj će se način reći da griješi ako namjerava načiniti loše djelo, pa ga načini, čime biva drugi prevaren. No taj grijeh nije vlastit umjetniku ukoliko je umjetnik, nego ukoliko je čovjek. Otuda se zbog prvoga grijeha kori umjetnik ukoliko je umjetnik, no zbog drugoga se kori čovjek ukoliko je čovjek. No u moralnim stvarima, gdje se promatra red razuma prema općoj svrsi ljudskoga života, uvijek se grijeh i zlo promatra po skretanju od reda razuma prema općoj svrsi ljudskoga života. I stoga se zbog takva grijeha kori čovjek i ukoliko je čovjek i ukoliko je moralan. Zato Filozof kaže u VI. Ethic. da je „u umijeću onaj tko hotimično griješi prihvatljiviji; oko razboritosti pak manje, kao i u moralnim krepostima“, kojima je razboritost vodilja.
Odgovor na 3. prigovor: ona slabost koja se nalazi u svojevoljnim zlima potpada pod čovjekovu vlast. I stoga niti dokida niti umanjuje pojam krivnje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.