I-II, q. 21, a. 1
Ima li ljudski čin, ukoliko je dobar ili zao, pojam pravosti ili grijeha
Prigovor 1. Čini se da ljudski čin, ukoliko je dobar ili zao, nema pojam pravosti ili grijeha. Grijesi su naime nakaznosti u naravi, kako se kaže u II. Physic. Nakaznosti pak nisu čini, nego su neke stvari nastale mimo reda naravi. Ono pak što je prema umijeću i razumu oponaša ono što je po naravi, kako se kaže na istome mjestu. Dakle, čin po tome što je neuredan i zao nema pojam grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, grijeh se, kako se kaže u II. Physic., događa u naravi i umijeću kada se ne dospijeva do svrhe namjeravane od naravi ili umijeća. No dobrota ili zloća ljudskoga čina ponajviše se sastoji u nakani svrhe i njezinu provođenju. Dakle, čini se da zloća čina ne uvodi pojam grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, ako bi zloća čina uvodila pojam grijeha, slijedilo bi da bi svugdje gdje je zlo bio grijeh. To je pak neistinito, jer kazna, premda ima pojam zla, ipak nema pojam grijeha. Dakle, po tome što je neki čin zao, nema pojam grijeha.
Naprotiv, dobrota ljudskoga čina, kako je gore pokazano, poglavito ovisi o vječnom zakonu, i dosljedno tome njegova zloća leži u tome što se ne slaže s vječnim zakonom. No to stvara pojam grijeha, Augustin naime u XXII. knjizi Contra Faustum kaže da je „grijeh riječ, ili djelo, ili požuda protiv vječnoga zakona“. Dakle, ljudski čin po tome što je zao ima pojam grijeha.
Odgovaram: zlo se prostire na više toga negoli grijeh, kao što se i dobro prostire na više toga negoli pravo. Svaka naime lišenost dobra u bilo čemu uspostavlja pojam zla; no grijeh se vlastito sastoji u činu koji se čini radi neke svrhe, kada nema dugovani red prema toj svrsi. Dugovani se pak red prema svrsi mjeri prema nekom pravilu. A to pravilo u onome što djeluje po naravi jest sama snaga naravi, koja naginje k takvoj svrsi. Kada dakle čin potječe od naravne snage prema naravnom nagnuću k svrsi, tada se čuva pravost u činu, jer sredina ne izlazi iz krajnosti, naime čin iz reda djelatnoga počela prema svrsi. Kada pak od takve pravosti neki čin odstupi, tada nastupa pojam grijeha. U onome pak što se čini po volji, bliže je pravilo ljudski razum; najviše je pak pravilo vječni zakon. Kada dakle čovjekov čin napreduje k svrsi prema redu razuma i vječnoga zakona, tada je čin prav; kada pak skrene od ove pravosti, tada se kaže da je grijeh. Očito je pak iz prethodnoga da je svaki svojevoljni čin zao po tome što odstupa od reda razuma i vječnoga zakona, i svaki se dobar čin slaže s razumom i vječnim zakonom. Otuda slijedi da ljudski čin po tome što je dobar ili zao ima pojam pravosti ili grijeha.
Odgovor na 1. prigovor: za nakaznosti se kaže da su grijesi ukoliko su proizvedene iz grijeha koji postoji u činu naravi.
Odgovor na 2. prigovor: dvostruka je svrha, naime posljednja i bliska. U grijehu pak naravi čin doduše odstupa od posljednje svrhe, koja je savršenstvo rođenoga; ipak ne odstupa od bilo koje bliske svrhe, narav naime djeluje oblikujući nešto. Slično u grijehu volje, uvijek postoji odstupanje od posljednje namjeravane svrhe, jer nijedan zao svojevoljni čin nije usmjeriv na blaženstvo, koje je posljednja svrha, premda ne odstupa od neke bliske svrhe koju volja namjerava i postiže. Otuda čak i kad se sama nakana ove svrhe usmjeri na posljednju svrhu, u samoj nakani takve svrhe može se naći pojam pravosti i grijeha.
Odgovor na 3. prigovor: svaka se pojedina stvar usmjeruje na svrhu po svojem činu, i stoga se pojam grijeha, koji se sastoji u skretanju od reda prema svrsi, vlastito sastoji u činu. No kazna gleda na osobu koja griješi, kako je rečeno u Prvom dijelu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.