I-II, q. 20, a. 5
Dodaje li ishod koji slijedi išta od dobrote ili zloće vanjskom činu
Prigovor 1. Čini se da ishod koji slijedi dodaje dobroti ili zloći čina. Učinak naime snagom prethodno postoji u uzroku. No ishodi prate čine kao učinci uzroke. Dakle, snagom prethodno postoje u činima. No svaka se pojedina stvar prema svojoj snazi prosuđuje dobrom ili zlom, jer „krepost je ono što čini dobrim onoga tko je ima“, kako se kaže u II. Ethic. Dakle, ishodi dodaju dobroti ili zloći čina.
Prigovor 2. Nadalje, dobra koja čine slušatelji neki su učinci koji slijede iz učiteljeva propovijedanja. No takva se dobra prelijevaju na zaslugu propovjednika, kako je bjelodano po onome što se kaže u Fil 4: „Braćo moja ljubljena i žuđena, radosti moja i vijenče moj“. Dakle, ishod koji slijedi dodaje dobroti ili zloći čina.
Prigovor 3. Nadalje, kazna se ne dodaje osim kad raste krivnja, otuda se kaže u Pnz 25: „Prema mjeri grijeha bit će i broj udaraca“. No iz ishoda koji slijedi dodaje se kazni, kaže se naime u Izl 21: „Ako je vol bio bodač od jučer i prekjučer, i opominjali su njegova gospodara, a on ga nije zatvarao, pa usmrti čovjeka ili ženu; i vola neka kamenuju, i gospodara njegova neka pogube“. Ne bi pak bio pogubljen da vol nije usmrtio čovjeka, pa i da nije bio zatvoren. Dakle, ishod koji slijedi dodaje dobroti ili zloći čina.
Prigovor 4. Nadalje, ako tko unese uzrok smrti udarajući ili izričući presudu, a smrt ne uslijedi, ne upada se u nepravilnost. Upao bi pak ako bi smrt uslijedila. Dakle, ishod koji slijedi dodaje dobroti ili zloći čina.
Naprotiv, ishod koji slijedi ne čini zlim čin koji je bio dobar, niti dobrim onaj koji je bio zao. Recimo, ako tko dade milostinju siromahu, kojom se ovaj zlorabi na grijeh, ništa ne propada onome koji je dao milostinju; i slično, ako tko strpljivo podnosi nanesenu mu nepravdu, ne ispričava se zbog toga onaj koji ju je nanio. Dakle, ishod koji slijedi ne dodaje dobroti ili zloći čina.
Odgovaram: ishod koji slijedi ili je unaprijed promišljen ili nije. Ako je unaprijed promišljen, bjelodano je da dodaje dobroti ili zloći. Kada naime netko promišlja da iz njegova djela mogu uslijediti mnoga zla, pa ipak zbog toga ne odustaje, po tome se pokazuje da je njegova volja neurednija. Ako pak ishod koji slijedi nije unaprijed promišljen, tada valja razlikovati. Jer ako po sebi slijedi iz takva čina i u većini slučajeva, prema tome ishod koji slijedi dodaje dobroti ili zloći čina; bjelodano je naime da je po svome rodu bolji čin iz kojega može uslijediti više dobara, a gori onaj iz kojega je po naravi sposobno uslijediti više zala. Ako pak slijedi po akcidentu i u manjini slučajeva, tada ishod koji slijedi ne dodaje dobroti ili zloći čina; ne donosi se naime sud o nekoj stvari prema onome što je po akcidentu, nego samo prema onome što je po sebi.
Odgovor na 1. prigovor: snaga uzroka prosuđuje se prema učincima po sebi, a ne prema učincima po akcidentu.
Odgovor na 2. prigovor: dobra koja slušatelji čine slijede iz učiteljeva propovijedanja kao učinci po sebi. Otuda se prelijevaju na nagradu propovjednika, a osobito kada su unaprijed namjeravana.
Odgovor na 3. prigovor: onaj ishod zbog kojega se naređuje dosuditi mu kaznu i po sebi slijedi iz takva uzroka, i usto se postavlja kao unaprijed promišljen. I stoga se uračunava na kaznu.
Odgovor na 4. prigovor: taj bi dokaz imao snagu kad bi nepravilnost slijedila krivnju. No ona ne slijedi krivnju, nego djelo, zbog nekoga nedostatka sakramenta.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.