I-II, q. 20, a. 4
Dodaje li vanjski čin išta od dobrote ili zloće povrh unutarnjega čina
Prigovor 1. Čini se da vanjski čin ne dodaje u dobroti ili zloći povrh unutarnjega čina. Krizostom naime kaže tumačeći Mateja: „Volja je ta koja biva ili nagrađena za dobro ili osuđena za zlo“. Djela su pak svjedočanstva volje. Ne traži dakle Bog djela radi njih samih, da bi znao kako suditi, nego radi drugih, da svi spoznaju kako je Bog pravedan. No zlo ili dobro valja više prosuđivati prema Božjem sudu negoli prema ljudskom sudu. Dakle, vanjski čin ne dodaje ništa dobroti ili zloći povrh unutarnjega čina.
Prigovor 2. Nadalje, jedna je te ista dobrota unutarnjega i vanjskoga čina, kako je rečeno. No porast biva dodavanjem jednoga drugome. Dakle, vanjski čin ne dodaje u dobroti ili zloći povrh unutarnjega čina.
Prigovor 3. Nadalje, sva dobrota stvorenja ne dodaje ništa povrh božanske dobrote, jer se sva izvodi iz božanske dobrote. No dobrota vanjskoga čina gdjekad se sva izvodi iz dobrote unutarnjega čina, a gdjekad obrnuto, kako je rečeno. Dakle, jedno od njih ne dodaje u dobroti ili zloći povrh drugoga.
Naprotiv, svaki djelatnik namjerava postići dobro i izbjeći zlo. Ako se dakle po vanjskom činu ne dodaje ništa od dobrote ili zloće, uzalud onaj tko ima dobru ili zlu volju čini dobro djelo ili odustaje od zla djela. Što je neumjesno.
Odgovaram: ako govorimo o dobroti vanjskoga čina koju ima iz volje glede svrhe, tada vanjski čin ne dodaje ništa dobroti, osim ako se ne dogodi da sama volja po sebi postane bolja u dobrima ili gora u zlima. A čini se da se to može dogoditi na tri načina. Na jedan način, prema broju. Recimo, kad netko hoće nešto učiniti s dobrom ili zlom svrhom, pa tada doduše ne učini, a poslije hoće i učini; udvostručuje se čin volje, i tako nastaje dvostruko dobro ili dvostruko zlo. Na drugi način, što se tiče protegnutosti. Recimo, kad netko hoće učiniti nešto s dobrom ili zlom svrhom pa zbog neke zapreke odustane; a drugi nastavlja gibanje volje sve dok djelom ne dovrši; bjelodano je da je takva volja trajnija u dobru ili zlu, i prema tome je gora ili bolja. Treće, prema jakosti. Postoje naime neki vanjski čini koji su, ukoliko su ugodni ili mučni, po svojoj naravi kadri pojačati volju ili je oslabiti. Očito je pak da koliko volja jače teži za dobrom ili zlom, toliko je bolja ili gora. Ako pak govorimo o dobroti vanjskoga čina koju ima prema tvari i dugovanim okolnostima, tako se uspoređuje s voljom kao ciljna točka i svrha. I na taj način dodaje dobroti ili zloći volje, jer se svako nagnuće ili gibanje usavršava u tome što postiže svrhu ili dospijeva do ciljne točke. Otuda nije savršena volja osim ako nije takva da, kad se pruži prigoda, djeluje. Ako pak nedostaje mogućnost, dok je volja savršena, tako da bi djelovala kad bi mogla; nedostatak savršenstva koje potječe iz vanjskoga čina jest jednostavno nevoljan. Nevoljno pak, kao što ne zaslužuje kaznu ili nagradu u činjenju dobra ili zla, tako ne oduzima ništa od nagrade ili od kazne ako čovjeku jednostavno nevoljno nedostaje mogućnost da učini dobro ili zlo.
Odgovor na 1. prigovor: Krizostom govori kada je čovjekova volja dovršena, te se ne prestaje s činom osim zbog nemoći činjenja.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od dobrote vanjskoga čina koju ima od volje glede svrhe. No dobrota vanjskoga čina koju ima iz tvari i okolnosti druga je od dobrote volje koja potječe iz svrhe, ali nije druga od dobrote volje koju ima iz samoga hoćenog čina, nego se prema njoj odnosi kao njezin razlog i uzrok, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: i po tome je također očito rješenje za treći prigovor.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.