I-II, q. 20, a. 3
Je li ista dobrota i zloća unutarnjega i vanjskoga čina
Prigovor 1. Čini se da nije ista dobrota ili zloća unutarnjega čina volje i vanjskoga čina. Počelo je naime unutarnjega čina unutarnja spoznajna ili težbena moć duše, dok je počelo vanjskoga čina moć koja izvršava gibanje. Gdje su pak različita počela djelovanja, ondje su različiti čini. Čin je pak subjekt dobrote ili zloće. No ne može isti akcident biti u različitim subjektima. Dakle, ne može biti ista dobrota unutarnjega i vanjskoga čina.
Prigovor 2. Nadalje, „krepost je ono što čini dobrim onoga tko je ima i njegovo djelo čini dobrim“, kako se kaže u II. Ethic. No jedno je umna krepost u moći koja zapovijeda, a drugo moralna krepost u moći kojoj se zapovijeda, kako je očito iz I. Ethic. Dakle, jedna je dobrota unutarnjega čina, koji pripada moći koja zapovijeda, a druga je dobrota vanjskoga čina, koji pripada moći kojoj se zapovijeda.
Prigovor 3. Nadalje, uzrok i učinak ne mogu biti isto, jer ništa nije uzrok samoga sebe. No dobrota unutarnjega čina jest uzrok dobrote vanjskoga čina, ili obrnuto, kako je rečeno. Dakle, ne može biti ista dobrota jednoga i drugoga.
Naprotiv, gore je pokazano da se čin volje odnosi kao formalno prema vanjskom činu. Od formalnoga pak i materijalnoga nastaje jedno. Dakle, jedna je dobrota unutarnjega i vanjskoga čina.
Odgovaram: kako je gore rečeno, unutarnji čin volje i vanjski čin, ukoliko se promatraju u rodu ćudoređa, jesu jedan čin. Događa se pak gdjekad da čin koji je jedan po subjektu ima više vidova dobrote ili zloće; a gdjekad samo jedan. Tako dakle treba reći da je gdjekad ista dobrota ili zloća unutarnjega i vanjskoga čina; a gdjekad jedna i druga. Kao što je naime već rečeno, spomenute dvije dobrote ili zloće, naime unutarnjega i vanjskoga čina, usmjerene su jedna prema drugoj. Događa se pak u onome što je usmjereno k drugome da je nešto dobro samo po tome što je usmjereno k drugome; kao što je gorak napitak samo po tome dobar što je ljekovit. Otuda nije jedna dobrota zdravlja, a druga napitka, nego jedna te ista. Gdjekad pak ono što je usmjereno k drugome ima u sebi neki razlog dobra, čak i mimo usmjerenosti k drugom dobru; kao što ukusan lijek ima pojam ugodna dobra, osim toga što je ljekovit. Tako dakle treba reći da, kada je vanjski čin dobar ili zao samo iz usmjerenosti prema svrsi, tada je posvema ista dobrota ili zloća čina volje, koji po sebi gleda na svrhu, i vanjskoga čina, koji gleda na svrhu posredstvom čina volje. Kada pak vanjski čin ima dobrotu ili zloću po sebi, naime prema tvari ili okolnostima, tada je dobrota vanjskoga čina jedna, a dobrota volje koja dolazi iz svrhe druga; ipak tako da se i dobrota svrhe iz volje prelijeva na vanjski čin, i dobrota tvari i okolnosti prelijeva se na čin volje, kako je već rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog dokazuje da su unutarnji i vanjski čin različiti prema rodu naravi. No ipak se od njih tako različitih uspostavlja jedno u rodu ćudoređa, kako je gore rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: kako se kaže u VI. Ethic., moralne se kreposti usmjeruju na same čine kreposti, koji su poput svrha; razboritost pak, koja je u razumu, na ono što je za svrhu. I zbog toga se traže različite kreposti. No pravi razum o samoj svrsi kreposti nema drugu dobrotu doli dobrotu kreposti, ukoliko se dobrota razuma dioništvom nalazi u svakoj kreposti.
Odgovor na 3. prigovor: kada se nešto iz jednoga izvodi u drugo kao iz jednoznačnoga djelatnog uzroka, tada je drugo ono što se nalazi u oboma; kao kad toplo grije, po broju je druga toplina onoga što grije, a druga toplina ugrijanoga, premda su po vrsti iste. No kada se nešto izvodi iz jednoga u drugo prema analogiji ili razmjeru, tada je samo jedno po broju; kao što se od zdravoga koje je u tijelu životinje izvodi zdravo na lijek i mokraću; niti je drugo zdravlje lijeka i mokraće negoli zdravlje životinje, koje lijek čini, a mokraća označuje. I na taj se način iz dobrote volje izvodi dobrota vanjskoga čina, i obrnuto, naime prema usmjerenosti jednoga k drugome.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.