Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 20, a. 2

Ovisi li sva dobrota ili zloća vanjskoga čina o dobroti volje

Prigovor 1. Čini se da sva dobrota i zloća vanjskoga čina ovisi o volji. Kaže se naime u Mt 7: „Ne može dobro stablo dati loše plodove, niti loše stablo dati dobre plodove“. Pod stablom se pak razumijeva volja, a pod plodom djelo, prema Glosi. Dakle, ne može biti da unutarnja volja bude dobra, a vanjski čin zao; ili obrnuto.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u knjizi Retract. da se ne griješi osim voljom. Ako dakle nema grijeha u volji, neće biti grijeha u vanjskom činu. I tako sva dobrota ili zloća vanjskoga čina ovisi o volji.

Prigovor 3. Nadalje, dobro i zlo o kojemu sada govorimo vrsne su razlike moralnoga čina. Vrsne pak razlike po sebi dijele rod, prema Filozofu u VII. Metaphys. Budući dakle da je čin moralan po tome što je svojevoljan, čini se da se dobro i zlo uzima u činu samo sa strane volje.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi Contra mendacium da „postoje neka djela koja se nikakvom tobože dobrom svrhom ili dobrom voljom ne mogu dobro učiniti“.

Odgovaram: kako je već rečeno, u vanjskom činu može se promatrati dvostruka dobrota ili zloća: jedna prema dugovanoj tvari i okolnostima; druga prema usmjerenosti prema svrsi. I ona doduše koja je prema usmjerenosti prema svrsi sva ovisi o volji. Ona pak koja potječe iz dugovane tvari ili okolnosti ovisi o razumu; i o ovoj ovisi dobrota volje, prema tome kako se na nju prenosi. Valja međutim razmotriti da, kako je gore rečeno, za to da nešto bude zlo dostaje jedan pojedinačni nedostatak, dok za to da bude jednostavno dobro ne dostaje jedno pojedinačno dobro, nego se traži cjelovitost dobrote. Ako je dakle volja dobra i iz vlastitoga objekta i iz svrhe, dosljedno tome i vanjski je čin dobar. No ne dostaje za to da vanjski čin bude dobar dobrota volje koja potječe iz nakane svrhe; ako je pak volja zla bilo iz nakane svrhe bilo iz hoćenoga čina, dosljedno tome i vanjski je čin zao.

Odgovor na 1. prigovor: dobra volja, ukoliko se označava dobrim stablom, treba se uzeti prema tome kako ima dobrotu iz hoćenoga čina i iz namjeravane svrhe.

Odgovor na 2. prigovor: netko ne griješi voljom samo onda kada hoće zlu svrhu, nego također kada hoće zao čin.

Odgovor na 3. prigovor: svojevoljnim se naziva ne samo unutarnji čin volje, nego također i vanjski čini, ukoliko potječu od volje i razuma. I stoga oko obaju čina može postojati razlika dobra i zla.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.