Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 20, a. 1

Nalazi li se dobrota i zloća prvenstveno u činu volje ili u vanjskom činu

Prigovor 1. Čini se da se dobro i zlo prvenstveno nalazi u vanjskom činu negoli u činu volje. Volja naime ima dobrotu iz objekta, kako je gore rečeno. No vanjski je čin objekt unutarnjega čina volje; kažemo se naime da hoćemo krađu ili hoćemo dati milostinju. Dakle, zlo i dobro prvenstveno je u vanjskom činu negoli u činu volje.

Prigovor 2. Nadalje, dobro prvenstveno pripada svrsi, jer ono što je za svrhu ima pojam dobra iz usmjerenosti prema svrsi. Čin pak volje ne može biti svrha, kako je gore rečeno; čin neke druge moći može biti svrha. Dakle, prvenstveno se dobro nalazi u činu druge moći negoli u činu volje.

Prigovor 3. Nadalje, čin volje formalno se odnosi prema vanjskom činu, kako je gore rečeno. No ono što je formalno kasnije je, jer oblik prispijeva tvari. Dakle, prvenstveno je dobro i zlo u vanjskom činu negoli u činu volje.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi Retract. da je „volja ono čime se griješi i pravedno živi“. Dakle, moralno dobro i zlo prvenstveno se nalazi u volji.

Odgovaram: neki vanjski čini mogu se nazvati dobrima ili zlima na dva načina. Na jedan način, prema svome rodu i prema okolnostima koje se u njima promatraju; kao što se dati milostinju, uz očuvanje dugovanih okolnosti, naziva dobrim. Na drugi način naziva se nešto dobrim ili zlim iz usmjerenosti prema svrsi; kao što se dati milostinju radi isprazne slave naziva zlim. Budući pak da je svrha vlastiti objekt volje, očito je da se taj pojam dobra ili zla koji vanjski čin ima iz usmjerenosti prema svrsi prvenstveno nalazi u činu volje, te se iz njega izvodi na vanjski čin. Dobrota pak ili zloća koju vanjski čin ima po sebi, zbog dugovane tvari i dugovanih okolnosti, ne izvodi se iz volje, nego više iz razuma. Otuda, ako se promatra dobrota vanjskoga čina prema onome kako se nalazi u raspoređivanju i shvaćanju razuma, ranija je negoli dobrota čina volje; no ako se promatra prema onome kako se nalazi u izvršenju djela, slijedi dobrotu volje, koja je njezino počelo.

Odgovor na 1. prigovor: vanjski je čin objekt volje ukoliko se predlaže volji od razuma kao neko shvaćeno dobro i po razumu raspoređeno, i tako je raniji negoli dobro čina volje. Ukoliko pak leži u izvršenju djela, učinak je volje i slijedi volju.

Odgovor na 2. prigovor: svrha je ranija u nakani, ali je kasnija u izvršenju.

Odgovor na 3. prigovor: oblik, prema onome kako je primljen u tvari, kasniji je na putu nastajanja negoli tvar, premda je po naravi raniji; no prema onome kako je u djelatnom uzroku, na svaki je način raniji. Volja se pak odnosi prema vanjskom činu kao djelatni uzrok. Otuda je dobrota čina volje oblik vanjskoga čina, kao onaj koji postoji u djelatnom uzroku.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.