Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 19, a. 8

Slijedi li količina dobrote ili zloće u volji količinu dobra ili zla u nakani

Prigovor 1. Čini se da količina dobrote u volji ovisi o količini dobrote u nakani. Jer na ono u Mt 12: „Dobar čovjek iz dobre riznice srca svoga iznosi dobro“, Glosa kaže: toliko dobra tko čini koliko namjerava. No nakana ne daje dobrotu samo vanjskom činu, nego i volji, kako je rečeno. Dakle, netko ima toliko dobru volju koliko namjerava.

Prigovor 2. Nadalje, kad se poveća uzrok, povećava se učinak. No dobrota je nakane uzrok dobre volje. Dakle, koliko tko namjerava od dobra, toliko je volja dobra.

Prigovor 3. Nadalje, u zlima koliko tko namjerava, toliko griješi; ako bi naime tko bacajući kamen namjeravao počiniti ubojstvo, bio bi kriv za ubojstvo. Dakle, jednakim razlogom, u dobrima toliko je dobra volja koliko tko namjerava dobro.

Naprotiv, može postojati dobra nakana, a zla volja. Dakle, jednakim razlogom, može postojati više dobra nakana, a manje dobra volja.

Odgovaram: glede čina i nakane svrhe može se promatrati dvostruka količina: jedna s obzirom na objekt, jer hoće veće dobro ili djeluje; druga s obzirom na jakost čina, jer žarko hoće ili djeluje, što je veće s obzirom na djelatnika. Ako dakle govorimo o količini jednoga i drugoga što se tiče objekta, bjelodano je da količina čina ne slijedi količinu nakane. A to se s obzirom na vanjski čin može dogoditi na dva načina. Na jedan način, zato što objekt koji se usmjeruje na namjeravanu svrhu nije razmjeran toj svrsi; kao kad bi tko dao deset funti, ne bi mogao postići svoju nakanu ako bi namjeravao kupiti stvar koja vrijedi stotinu funti. Na drugi način, zbog zapreka koje mogu nadoći oko vanjskoga čina, a koje ukloniti nije u našoj vlasti; recimo, netko namjerava poći sve do Rima, pa mu se ispriječe zapreke tako da to ne može učiniti. No s obzirom na unutarnji čin volje to biva samo na jedan način, jer su unutarnji čini volje u našoj vlasti, ali ne i vanjski čini. No volja može htjeti neki objekt koji nije razmjeran namjeravanoj svrsi; i tako volja koja se prenosi na taj apsolutno promatrani objekt nije toliko dobra kolika je nakana. Ali budući da i sama nakana na neki način pripada činu volje, ukoliko je naime njegov razlog, stoga se količina dobre nakane prelijeva na volju, ukoliko naime volja hoće neko veliko dobro kao svrhu, premda ono po čemu hoće postići toliko dobro nije dostojno toga dobra. Ako se pak promatra količina nakane i čina prema jakosti jednoga i drugoga, tako se jakost nakane prelijeva na unutarnji i vanjski čin volje, jer se sama nakana na neki način odnosi formalno prema oboma, kako je očito iz gore rečenoga. Premda materijalno, dok je nakana žarka, može unutarnji ili vanjski čin ne biti tako žarak, govoreći materijalno; recimo kad netko ne želi tako žarko uzeti lijek kao što želi zdravlje. Ipak to samo što znači žarko namjeravati zdravlje prelijeva se formalno u to što znači žarko htjeti lijek. No ipak valja razmotriti to da se jakost unutarnjega ili vanjskoga čina može odnositi na nakanu kao objekt; recimo kad tko namjerava žarko htjeti ili nešto žarko činiti. Pa ipak ne hoće ili ne djeluje zbog toga žarko, jer količinu namjeravanoga dobra ne slijedi dobrota unutarnjega ili vanjskoga čina, kako je rečeno. I otuda dolazi to što netko ne zaslužuje onoliko koliko namjerava zaslužiti, jer se količina zasluge sastoji u jakosti čina, kako će se niže reći.

Odgovor na 1. prigovor: ona Glosa govori s obzirom na Božje priznanje, koji ponajprije promatra nakanu svrhe. Otuda druga Glosa kaže na istome mjestu da je „riznica srca nakana, po kojoj Bog sudi djela“. Dobrota se naime nakane, kako je rečeno, prelijeva na neki način na dobrotu volje, koja čini i vanjski čin zaslužnim pred Bogom.

Odgovor na 2. prigovor: dobrota nakane nije cjelokupni uzrok dobre volje. Stoga razlog ne slijedi.

Odgovor na 3. prigovor: sama zloća nakane dostaje za zloću volje, i stoga također koliko je zla nakana, toliko je zla volja. No nije isti razlog glede dobrote, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.