Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 19, a. 7

Ovisi li dobrota volje u onome što je za svrhu o nakani svrhe

Prigovor 1. Čini se da dobrota volje ne ovisi o nakani svrhe. Gore je naime rečeno da dobrota volje ovisi samo o objektu. No u onome što je za svrhu jedno je objekt volje, a drugo namjeravana svrha. Dakle, u takvima dobrota volje ne ovisi o nakani svrhe.

Prigovor 2. Nadalje, htjeti obdržavati Božju zapovijed pripada dobroj volji. No to se može odnositi na zlu svrhu, naime na svrhu isprazne slave ili lakomosti, dok tko hoće slušati Boga radi postizanja vremenitih dobara. Dakle, dobrota volje ne ovisi o nakani svrhe.

Prigovor 3. Nadalje, dobro i zlo, kao što čine različitom volju, tako čine različitom svrhu. No zloća volje ne ovisi o zloći namjeravane svrhe; onaj naime tko hoće krasti da bi dao milostinju ima zlu volju, premda namjerava dobru svrhu. Dakle, ni dobrota volje ne ovisi o dobroti namjeravane svrhe.

Naprotiv, Augustin kaže u IX. knjizi Confess. da Bog nagrađuje nakanu. No po tome se nešto nagrađuje od Boga što je dobro. Dakle, dobrota volje ovisi o nakani svrhe.

Odgovaram: nakana se može odnositi prema volji na dva načina: na jedan način, kao prethodeća; na drugi način, kao popratna. Nakana doduše uzročno prethodi volji kada nešto hoćemo zbog nakane neke svrhe. I tada se usmjerenost prema svrsi promatra kao neki razlog dobrote samoga hoćenoga; recimo kad netko hoće postiti radi Boga, post naime ima pojam dobra već po tome što biva radi Boga. Otuda, budući da dobrota volje ovisi o dobroti hoćenoga, kako je gore rečeno, nužno je da ovisi o nakani svrhe. Nakana pak slijedi volju kada pristupa već postojećoj volji; recimo ako netko hoće nešto učiniti, pa to poslije usmjeri na Boga. I tada dobrota prve volje ne ovisi o nakani koja slijedi, osim ukoliko se ponavlja čin volje sa slijedećom nakanom.

Odgovor na 1. prigovor: kada je nakana uzrok htijenja, usmjerenost prema svrsi uzima se kao neki razlog dobrote u objektu, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: volja se ne može nazvati dobrom ako je zla nakana uzrok htijenja. Jer onaj tko hoće dati milostinju radi postizanja isprazne slave hoće ono što je po sebi dobro pod pojmom zla, i stoga je, ukoliko je od njega hoćeno, zlo. Otuda je njegova volja zla. No ako je nakana posljedična, tada je volja mogla biti dobra, te se slijedećom nakanom ne kvari onaj čin volje koji je prethodio, nego čin volje koji se ponavlja.

Odgovor na 3. prigovor: kako je već rečeno, zlo nastaje iz pojedinačnih nedostataka, a dobro iz cjelovita i potpunoga uzroka. Otuda, bilo da je volja usmjerena na ono što je po sebi zlo, makar i pod pojmom dobra, bilo da je usmjerena na dobro pod pojmom zla, volja će uvijek biti zla. No da bi volja bila dobra, traži se da bude usmjerena na dobro pod pojmom dobra; to jest da hoće dobro i radi dobra.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.