I-II, q. 19, a. 6
Je li volja koja se protivi Božjem zakonu slijedeći razum koji je u zabludi zla
Prigovor 1. Čini se da je volja koja se slaže s razumom u zabludi dobra. Kao što naime volja koja se ne slaže s razumom teži za onim što razum prosuđuje zlim, tako volja koja se slaže s razumom teži za onim što razum prosuđuje dobrim. No volja koja se ne slaže s razumom, pa i onim u zabludi, zla je. Dakle, volja koja se slaže s razumom, pa i onim u zabludi, dobra je.
Prigovor 2. Nadalje, volja koja se slaže s Božjom zapovijedi i vječnim zakonom uvijek je dobra. No vječni zakon i Božja zapovijed predlažu nam se po shvaćanju razuma, pa i onoga u zabludi. Dakle, volja koja se slaže i s razumom u zabludi dobra je.
Prigovor 3. Nadalje, volja koja se ne slaže s razumom u zabludi zla je. Ako je dakle volja koja se slaže s razumom u zabludi također zla, čini se da je svaka volja onoga tko ima razum u zabludi zla. I tako će takav čovjek biti u tjesnacu nerješivosti te će po nuždi griješiti, što je neumjesno. Dakle, volja koja se slaže s razumom u zabludi dobra je.
Naprotiv, volja onih koji su ubijali apostole bila je zla. Pa ipak se slagala s njihovim razumom u zabludi, prema onome u Iv 16: „Dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu iskazuje štovanje“. Dakle, volja koja se slaže s razumom u zabludi može biti zla.
Odgovaram: kao što je prethodno pitanje isto s pitanjem u kojem se istražuje veže li savjest u zabludi, tako je i ovo pitanje isto s onim u kojem se istražuje ispričava li savjest u zabludi. To pak pitanje ovisi o onome što je gore rečeno o neznanju. Gore je naime rečeno da neznanje gdjekad uzrokuje nevoljno, a gdjekad ne. I budući da se moralno dobro i zlo sastoji u činu ukoliko je svojevoljan, kako je bjelodano iz prethodnoga, očito je da ono neznanje koje uzrokuje nevoljno dokida pojam moralnoga dobra i zla, ali ne i ono koje ne uzrokuje nevoljno. Rečeno je također gore da neznanje koje je na neki način hoćeno, bilo izravno bilo neizravno, ne uzrokuje nevoljno. A izravno svojevoljnim nazivam neznanje na koje se prenosi čin volje; neizravno pak zbog nemara, iz toga što netko ne želi znati ono što je dužan znati, kako je gore rečeno. Ako dakle razum ili savjest griješi svojevoljnom zabludom, bilo izravno bilo zbog nemara, jer je zabluda o onome što je tko dužan znati, tada takva zabluda razuma ili savjesti ne ispričava od toga da volja koja se slaže s razumom ili savješću koja je tako u zabludi bude zla. Ako pak postoji zabluda koja uzrokuje nevoljno, potekla iz neznanja neke okolnosti bez ikakva nemara, tada takva zabluda razuma ili savjesti ispričava, tako da volja koja se slaže s razumom u zabludi nije zla. Recimo, ako razum u zabludi kaže da je čovjek dužan prići tuđoj ženi, volja koja se slaže s tim razumom u zabludi zla je zato što ta zabluda potječe iz neznanja Božjega zakona, koji je dužan znati. Ako pak razum griješi u tome što vjeruje da je neka podmetnuta žena njegova vlastita žena, te je, dok ona traži bračni dug, želi spoznati, ispričava se njegova volja da ne bude zla, jer ta zabluda potječe iz neznanja okolnosti, koje ispričava i uzrokuje nevoljno.
Odgovor na 1. prigovor: kako Dionizije kaže u 4. poglavlju De div. nom., „dobro nastaje iz cjelovita uzroka, a zlo iz pojedinačnih nedostataka“. I stoga, da bi se nazvalo zlim ono na što se prenosi volja, dostaje ili to da po svojoj naravi bude zlo, ili da se shvati kao zlo. No da bi bilo dobro, traži se da na oba načina bude dobro.
Odgovor na 2. prigovor: vječni zakon ne može griješiti, ali ljudski razum može griješiti. I stoga volja koja se slaže s ljudskim razumom nije uvijek prava, niti se uvijek slaže s vječnim zakonom.
Odgovor na 3. prigovor: kao što u silogizmima, ako se dopusti jedna neprikladnost, nužno slijede druge, tako u moralnim stvarima, ako se postavi jedna neprikladnost, po nuždi slijede druge. Kao što će, uz pretpostavku da netko traži ispraznu slavu, bilo da zbog isprazne slave čini ono što je dužan činiti bilo da propušta, griješiti. Pa ipak nije u tjesnacu nerješivosti, jer može napustiti zlu nakanu. I slično, uz pretpostavku zablude razuma ili savjesti koja potječe iz neznanja koje ne ispričava, nužno je da slijedi zlo u volji. Pa ipak čovjek nije u tjesnacu nerješivosti, jer može odstupiti od zablude, budući da je neznanje savladivo i svojevoljno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.