Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 19, a. 2

Ovisi li samo o objektu

Prigovor 1. Čini se da dobrota volje ne ovisi samo o objektu. Svrha je naime srodnija volji negoli drugoj moći. No čini drugih moći primaju dobrotu ne samo iz objekta, nego i iz svrhe, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, i čin volje prima dobrotu ne samo iz objekta, nego i iz svrhe.

Prigovor 2. Nadalje, dobrota čina ne dolazi samo iz objekta, nego i iz okolnosti, kako je gore rečeno. No prema različitosti okolnosti događa se da bude različitost dobrote i zloće u činu volje, recimo da netko hoće kada treba i gdje treba, i koliko treba, i kako treba, ili kako ne treba. Dakle, dobrota volje ne ovisi samo o objektu, nego i o okolnostima.

Prigovor 3. Nadalje, neznanje okolnosti ispričava zloću volje, kako je gore izloženo. No to ne bi bilo kada dobrota i zloća volje ne bi ovisile o okolnostima. Dakle, dobrota i zloća volje ovisi o okolnostima, a ne o samom objektu.

Naprotiv, iz okolnosti, ukoliko su takve, čin nema vrstu, kako je gore rečeno. No dobro i zlo jesu specifične razlike čina volje, kako je rečeno. Dakle, dobrota i zloća volje ne ovisi o okolnostima, nego o samom objektu.

Odgovaram: u svakom pojedinom rodu, koliko je nešto ranije, toliko je jednostavnije i u manjemu se sastoji, kao što su prva tijela jednostavna. I stoga nalazimo da su ona koja su prva u svakom pojedinom rodu na neki način jednostavna, i sastoje se u jednome. Počelo je pak dobrote i zloće ljudskih čina iz čina volje. I stoga se dobrota i zloća volje promatra prema nečemu jednome, dok se dobrota i zloća drugih čina može promatrati prema različitim stvarima. No to jedno koje je počelo u svakom pojedinom rodu nije po akcidentu, nego po sebi, jer se sve što je po akcidentu svodi na ono što je po sebi, kao na počelo. I stoga dobrota volje ovisi samo o onome jednome što po sebi čini dobrotu u činu, naime o objektu, a ne o okolnostima, koje su neki akcidenti čina.

Odgovor na 1. prigovor: svrha je objekt volje, ali ne i drugih moći. Otuda što se tiče čina volje, ne razlikuje se dobrota koja dolazi iz objekta od dobrote koja dolazi iz svrhe, kao u činima drugih moći, osim možda po akcidentu, ukoliko svrha ovisi o svrsi, a volja o volji.

Odgovor na 2. prigovor: uz pretpostavku da je volja usmjerena na dobro, nijedna je okolnost ne može učiniti zlom. To dakle što se kaže da netko hoće neko dobro kada ne treba ili gdje ne treba, može se shvatiti na dva načina. Na jedan način, tako da se ta okolnost odnosi na hoćeno. I tako volja nije usmjerena na dobro, jer htjeti učiniti nešto kada se ne treba činiti, nije htjeti dobro. Na drugi način, tako da se odnosi na sam čin htijenja. I tako je nemoguće da netko hoće dobro kada ne treba, jer čovjek uvijek treba htjeti dobro, osim možda po akcidentu, ukoliko netko, hoteći ovo dobro, biva spriječen da tada hoće neko dugovano dobro. I tada se zlo ne događa iz toga što netko hoće ono dobro, nego iz toga što ne hoće drugo dobro. I slično treba reći o drugim okolnostima.

Odgovor na 3. prigovor: neznanje okolnosti ispričava zloću volje prema tome što se okolnosti drže na strani hoćenoga, ukoliko naime ne zna okolnosti čina koji hoće.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.