I-II, q. 19, a. 10
Je li nužno da se ljudska volja suobliči božanskoj volji u hoćenome, zato da bude dobra
Prigovor 1. Čini se da se čovjekova volja ne mora uvijek suobličiti božanskoj volji u hoćenome. Ne možemo naime htjeti ono što ne znamo, jer je shvaćeno dobro objekt volje. No što Bog hoće, u većini slučajeva ne znamo. Dakle, ljudska se volja ne može suobličiti božanskoj volji u hoćenome.
Prigovor 2. Nadalje, Bog hoće osuditi nekoga za koga predzna da će umrijeti u smrtnom grijehu. Ako bi dakle čovjek bio dužan suobličiti svoju volju božanskoj volji u hoćenome, slijedilo bi da bi čovjek bio dužan htjeti svoju propast. Što je neumjesno.
Prigovor 3. Nadalje, nitko nije dužan htjeti nešto što se protivi pobožnosti. No ako bi čovjek htio ono što Bog hoće, to bi gdjekad bilo protiv pobožnosti; recimo, kad Bog hoće da umre nečiji otac, ako bi sin to isto htio, bilo bi protiv pobožnosti. Dakle, čovjek nije dužan suobličiti svoju volju božanskoj volji u hoćenome.
Naprotiv, na ono u Ps 32: „Pravednima dolikuje hvalospjev“, Glosa kaže: „Pravo srce ima onaj tko hoće što Bog hoće“. No svatko je dužan imati pravo srce. Dakle, svatko je dužan htjeti što Bog hoće.
Naprotiv, nadalje, oblik volje dolazi iz objekta kao i bilo kojega čina. Ako je dakle čovjek dužan suobličiti svoju volju božanskoj volji, slijedi da je dužan suobličiti je u hoćenome.
Naprotiv, nadalje, oprečnost se voljâ sastoji u tome što ljudi hoće različito. No tko god ima volju oprečnu božanskoj volji, ima zlu volju. Dakle, tko god ne suobličuje svoju volju božanskoj volji u hoćenome, ima zlu volju.
Odgovaram: kako je bjelodano iz prethodnoga, volja se prenosi na svoj objekt prema tome kako joj se predlaže od razuma. Događa se pak da se nešto od razuma razmatra na različite načine, tako da je pod jednim vidom dobro, a prema drugom vidu nije dobro. I stoga je volja nekoga, ako hoće da to postoji prema onome kako ima pojam dobra, dobra; a volja drugoga, ako hoće da to isto ne postoji prema onome kako ima pojam zla, bit će također dobra volja. Kao što sudac ima dobru volju dok hoće pogubljenje razbojnika jer je pravedno; a volja drugoga, recimo žene ili sina, koji ne želi da on bude ubijen, ukoliko je ubojstvo po naravi zlo, također je dobra. Budući pak da volja slijedi shvaćanje razuma ili uma, prema tome kako pojam shvaćenoga dobra bude općenitiji, prema tome se i volja prenosi na općenitije dobro. Kao što je očito u navedenom primjeru; jer sudac se brine za opće dobro, što je pravednost, i stoga hoće pogubljenje razbojnika, koje ima pojam dobra prema odnosu na opće stanje; žena pak razbojnika ima razmatrati privatno dobro obitelji, i prema tome hoće da muž razbojnik ne bude ubijen. Dobro pak čitava svemira jest ono što je shvaćeno od Boga, koji je tvorac i upravitelj svemira; otuda što god hoće, hoće pod vidom općega dobra, što je njegova dobrota, a ona je dobro čitava svemira. Shvaćanje pak stvorenja prema njegovoj naravi jest o nekom pojedinačnom dobru razmjernom njegovoj naravi. Događa se pak da je nešto dobro prema pojedinačnom vidu što nije dobro prema općem vidu, ili obrnuto, kako je rečeno. I stoga se događa da je neka volja dobra hoteći nešto promatrano prema pojedinačnom vidu što Bog ipak ne hoće prema općem vidu, i obrnuto. I otuda je također to što različite volje različitih ljudi oko suprotnosti mogu biti dobre, ukoliko pod različitim pojedinačnim vidovima hoće da ovo postoji ili ne postoji. Nije pak prava volja nekoga čovjeka koji hoće neko pojedinačno dobro osim ako ga ne usmjeri na opće dobro kao na svrhu, budući da se i naravna težnja bilo kojega dijela usmjeruje na opće dobro cjeline. Iz svrhe se pak uzima kao formalni razlog htijenja onoga što se usmjeruje na svrhu. Otuda, da bi tko pravom voljom htio neko pojedinačno dobro, valja da to pojedinačno dobro bude hoćeno materijalno, a božansko i opće dobro hoćeno formalno. Ljudska je dakle volja dužna suobličiti se božanskoj volji u hoćenome formalno, dužna je naime htjeti božansko i opće dobro, ali ne materijalno, iz već rečenoga razloga. No ipak s obzirom na oboje ljudska se volja na neki način suobličuje božanskoj volji. Jer prema tome što se suobličuje božanskoj volji u općem pojmu hoćenoga, suobličuje joj se u posljednjoj svrsi. Prema tome pak što joj se ne suobličuje u hoćenome materijalno, suobličuje joj se prema pojmu djelatnoga uzroka, jer to vlastito nagnuće koje slijedi narav ili pojedinačno shvaćanje te stvari, stvar ima od Boga kao od djelatnoga uzroka. Otuda se uobičajilo govoriti da se, što se toga tiče, čovjekova volja suobličuje božanskoj volji zato što hoće ono što Bog hoće da on hoće. Postoji i drugi način sukladnosti prema pojmu formalnoga uzroka, da naime čovjek hoće nešto iz ljubavi, kao što Bog hoće. I ta se sukladnost također svodi na formalnu sukladnost koja se promatra iz usmjerenosti prema posljednjoj svrsi, što je vlastiti objekt ljubavi.
Odgovor na 1. prigovor: kakvo je božansko hoćeno prema općem pojmu možemo znati. Znamo naime da Bog što god hoće, hoće pod vidom dobra. I stoga tko god hoće nešto pod bilo kojim vidom dobra, ima volju sukladnu božanskoj volji što se tiče pojma hoćenoga. No pojedinačno ne znamo što Bog hoće. I što se toga tiče, nismo dužni suobličiti svoju volju božanskoj volji. U stanju pak slave svi će u pojedinim stvarima koje budu htjeli vidjeti njihov red prema onome što Bog oko toga hoće. I stoga će ne samo formalno, nego i materijalno u svemu svoju volju suobličiti Bogu.
Odgovor na 2. prigovor: Bog ne hoće nečiju propast pod pojmom propasti, niti nečiju smrt ukoliko je smrt, „jer on hoće da se svi ljudi spase“, nego to hoće pod vidom pravednosti. Otuda glede takvih stvari dostaje da čovjek hoće da se očuva Božja pravednost i red naravi.
Odgovor na 3. prigovor: otuda je očito rješenje za treće.
Odgovor na 4. prigovor: na prvo pak što se u protivnom smislu prigovaralo, treba reći da više hoće ono što Bog hoće onaj tko suobličuje svoju volju božanskoj volji što se tiče pojma hoćenoga negoli onaj tko je suobličuje što se tiče same hoćene stvari, jer se volja poglavitije prenosi na svrhu negoli na ono što je za svrhu.
Odgovor na 5. prigovor: vrsta i oblik čina više se promatra prema pojmu objekta negoli prema onome što je materijalno u objektu.
Odgovor na 6. prigovor: ne postoji oprečnost voljâ kada neki hoće različito ne prema istom vidu. No ako bi pod jednim vidom bilo nešto od jednoga hoćeno što bi drugi odbijao, to bi uvodilo oprečnost voljâ. Čega pak nema u ovom slučaju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.