I-II, q. 18, a. 9
Postoji li neki čin ravnodušan prema pojedincu
Prigovor 1. Čini se da je neki pojedinačni čin ravnodušan. Naime, nema vrste koja pod sobom ne sadrži ili ne bi mogla sadržavati neku pojedinačnost. No neki je čin ravnodušan prema svojoj vrsti, kako je rečeno. Dakle, neki pojedinačni čin može biti ravnodušan.
Prigovor 2. Nadalje, iz pojedinačnih čina uzrokuju se njima suobrazni habitusi, kako se kaže u II. Ethic. No neki je habitus ravnodušan. Filozof naime u IV. Ethic. kaže za neke, kao za blage i rasipne, da nisu zli, a ipak je bjelodano da nisu dobri, budući da odstupaju od kreposti, pa su tako ravnodušni prema habitusu. Dakle, neki su pojedinačni čini ravnodušni.
Prigovor 3. Nadalje, moralno dobro pripada kreposti, a moralno zlo pripada poroku. No gdjekad se događa da čovjek čin koji je po svojoj vrsti ravnodušan ne usmjeruje k nekoj svrsi bilo poroka bilo kreposti. Dakle, događa se da je neki pojedinačni čin ravnodušan.
Naprotiv, Grgur u jednoj homiliji kaže: „Isprazna je riječ ona kojoj nedostaje korist pravosti, ili razlog opravdane nužde ili pobožne koristi“. No isprazna je riječ zla, jer će za nju ljudi položiti račun na dan suda, kako se kaže u Mt 12. Ako pak nije bez razloga opravdane nužde ili pobožne koristi, dobra je. Dakle, svaka je riječ ili dobra ili zla. Jednakim dakle razlogom, i bilo koji drugi čin ili je dobar ili je zao. Nijedan dakle pojedinačni čin nije ravnodušan.
Odgovaram: gdjekad se događa da je neki čin ravnodušan prema vrsti, a ipak je dobar ili zao promatran u pojedinačnosti. A to stoga što moralni čin, kako je rečeno, nema dobrotu samo iz objekta, od kojega ima vrstu, nego također iz okolnosti, koje su poput nekih akcidenata; kao što pojedincu čovjeku pripada nešto prema pojedinačnim akcidentima što čovjeku ne pripada prema pojmu vrste. I nužno je da svaki pojedinačni čin ima neku okolnost po kojoj biva privučen k dobru ili zlu, u najmanju ruku s obzirom na nakanu svrhe. Budući naime da je svojstvo razuma usmjeravati, čin koji potječe od razlučujućega razuma, ako nije usmjeren k dugovanoj svrsi, već po tome protivi se razumu i ima pojam zla. Ako se pak usmjeri k dugovanoj svrsi, slaže se s redom razuma, odakle ima pojam dobra. Nužno je pak da se ili usmjeri ili ne usmjeri k dugovanoj svrsi. Otuda je nužno da svaki čovjekov čin koji potječe od razlučujućega razuma, promatran u pojedinačnosti, bude dobar ili zao. Ako pak ne potječe od razlučujućega razuma, nego iz nekoga maštanja, kao kad tko gladi bradu, ili miče ruku ili nogu; takav čin nije, govoreći u pravom smislu, moralan ili ljudski, budući da to čin ima od razuma. I tako će biti ravnodušan, kao onaj koji postoji izvan roda moralnih čina.
Odgovor na 1. prigovor: to da je neki čin ravnodušan prema svojoj vrsti može biti višestruko. Na jedan način, tako da mu iz njegove vrste duguje pripadati to da bude ravnodušan. I tako postupak dokazivanja ima snagu. No ipak na taj način nijedan čin iz svoje vrste nije ravnodušan, jer nema nijednoga objekta ljudskoga čina koji se ne bi mogao usmjeriti ili na dobro ili na zlo, po svrsi ili po okolnosti. Na drugi način može se nazvati ravnodušnim iz svoje vrste zato što nema iz svoje vrste to da bude dobar ili zao. Otuda po nečem drugom može postati dobar ili zao. Kao što čovjek nema iz svoje vrste to da bude bijel ili crn, niti pak ima iz svoje vrste to da ne bude bijel ili crn, jer bjelina ili crnoća može čovjeku prispjeti od druguda a ne od počela vrste.
Odgovor na 2. prigovor: Filozof kaže da je zao u pravom smislu onaj koji je štetan drugim ljudima. I prema tome kaže da rasipnik nije zao, jer nikom drugom ne šteti osim samomu sebi. I slično o svima drugima koji nisu štetni bližnjima. Mi pak ovdje nazivamo zlim općenito sve što se protivi pravomu razumu. I prema tome, svaki je pojedinačni čin dobar ili zao, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: svaka svrha namjeravana od razlučujućega razuma pripada dobru neke kreposti ili zlu nekoga poroka. Jer i to samo što tko djeluje uredno radi uzdržavanja ili počinka svoga tijela usmjeruje se na dobro kreposti u onome koji svoje tijelo usmjeruje na dobro kreposti. I isto je očito u drugome.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.