Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 18, a. 8

Postoji li neki čin ravnodušan prema svojoj vrsti

Prigovor 1. Čini se da ne postoji neki čin ravnodušan prema svojoj vrsti. Naime, zlo je lišenost dobra, prema Augustinu. No lišenost i habitus su neposredne suprotnosti, prema Filozofu. Dakle, ne postoji nijedan čin koji bi prema svojoj vrsti bio ravnodušan, kao onaj koji postoji kao sredina između dobra i zla.

Prigovor 2. Nadalje, ljudski čini imaju vrstu od svrhe ili objekta, kako je rečeno. No svaki objekt i svaka svrha ima pojam dobra ili zla. Dakle, svaki je ljudski čin prema svojoj vrsti dobar ili zao. Nijedan dakle nije ravnodušan prema vrsti.

Prigovor 3. Nadalje, kako je rečeno, čin se naziva dobrim koji ima dugovano savršenstvo dobrote; zlim onaj kojemu nešto od toga nedostaje. No nužno je da svaki čin ili ima svu puninu svoje dobrote, ili mu nešto od nje nedostaje. Dakle, nužno je da svaki čin prema svojoj vrsti bude dobar ili zao, i nijedan ravnodušan.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De Serm. Dom. in Mont. da „postoje neka srednja djela, koja se mogu činiti s dobrom ili zlom nakanom, o kojima je lakomisleno suditi“. Dakle, postoje neki čini prema svojoj vrsti ravnodušni.

Odgovaram: kako je rečeno, svaki čin ima vrstu od objekta; a ljudski čin, koji se naziva moralnim, ima vrstu od objekta usmjerena k počelu ljudskih čina, što je razum. Stoga ako objekt čina uključuje nešto što priliči redu razuma, čin će biti dobar prema svojoj vrsti, kao što je dati milostinju potrebitome. Ako pak uključuje nešto što se protivi redu razuma, bit će zao čin prema vrsti, kao što je krasti, što je oduzeti tuđe. No događa se da objekt čina ne uključuje ništa što pripada redu razuma, kao što je podići slamku sa zemlje, poći u polje i tome slično, i takvi su čini prema svojoj vrsti ravnodušni.

Odgovor na 1. prigovor: dvostruka je lišenost. Jedna koja se sastoji u tome da se bude lišen, i ova ne ostavlja ništa, nego oduzima sve; kao što sljepoća posvema oduzima vid, i tama svjetlost, a smrt život. I između ove lišenosti i suprotnoga habitusa ne može postojati nikakva sredina oko vlastitoga primatelja. No postoji druga lišenost koja se sastoji u tome da se lišava, kao što je bolest lišenost zdravlja, ne po tome što bi sve zdravlje bilo oduzeto, nego zato što je poput nekoga puta k posvemašnjem oduzeću zdravlja, koje nastaje smrću. I stoga takva lišenost, budući da nešto ostavlja, nije uvijek neposredna sa suprotnim habitusom. I na taj je način zlo lišenost dobra, kako Simplicije kaže u tumačenju knjige Praedic., jer ne oduzima sve dobro, nego nešto ostavlja. Otuda može postojati neka sredina između dobra i zla.

Odgovor na 2. prigovor: svaki objekt ili svrha ima neku dobrotu ili zloću, barem naravnu; no ne unosi uvijek moralnu dobrotu ili zloću, koja se promatra kroz usporedbu s razumom, kako je rečeno. A o njoj je sada riječ.

Odgovor na 3. prigovor: ne pripada sve što čin ima njegovoj vrsti. Otuda premda u pojmu njegove vrste nije sadržano sve što pripada punini njegove dobrote, nije zbog toga iz svoje vrste zao, niti također dobar; kao što čovjek prema svojoj vrsti nije ni krepostan ni poročan.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.