I-II, q. 18, a. 7
Sadrži li se vrsta koja potječe iz cilja pod vrstom koja potječe iz objekta kao pod rodom, ili obrnuto
Prigovor 1. Čini se da je vrsta dobrote koja dolazi iz svrhe sadržana pod vrstom dobrote koja dolazi iz objekta, kao vrsta pod rodom, recimo kada netko hoće krasti da bi dao milostinju. Naime, čin ima vrstu iz objekta, kako je rečeno. No nemoguće je da nešto bude sadržano u nekoj drugoj vrsti koja nije sadržana pod njegovom vlastitom vrstom, jer isto ne može biti u različitim vrstama koje nisu podređene. Dakle, vrsta koja dolazi iz svrhe sadržana je pod vrstom koja dolazi iz objekta.
Prigovor 2. Nadalje, uvijek posljednja vrsna razlika uspostavlja najposebniju vrstu. No razlika koja dolazi iz svrhe čini se kasnijom od razlike koja dolazi iz objekta, jer svrha ima pojam posljednjega. Dakle, vrsta koja dolazi iz svrhe sadržana je pod vrstom koja dolazi iz objekta, kao najposebnija vrsta.
Prigovor 3. Nadalje, koliko je neka razlika formalnija, toliko je posebnija, jer se razlika odnosi prema rodu kao oblik prema tvari. No vrsta koja dolazi iz svrhe formalnija je od one koja dolazi iz objekta, kako je rečeno. Dakle, vrsta koja dolazi iz svrhe sadržana je pod vrstom koja dolazi iz objekta, kao najposebnija vrsta pod podređenim rodom.
Naprotiv, svakog pojedinog roda postoje određene vrsne razlike. No čin iste vrste s obzirom na objekt može se usmjeriti k bezbrojnim svrhama, recimo krađa k bezbrojnim dobrima ili zlima. Dakle, vrsta koja dolazi iz svrhe nije sadržana pod vrstom koja dolazi iz objekta, kao pod rodom.
Odgovaram: objekt vanjskoga čina može se odnositi prema svrsi volje na dva načina: na jedan način, kao po sebi usmjeren na nju, kao što se dobro boriti po sebi usmjeruje na pobjedu; na drugi način, po akcidentu, kao što se uzeti tuđu stvar po akcidentu usmjeruje na davanje milostinje. Valja pak znati, kako Filozof kaže u VII. Metaphys., da vrsne razlike koje dijele neki rod i uspostavljaju vrstu toga roda, po sebi dijele taj rod. Ako pak po akcidentu, dioba ne napreduje ispravno; recimo ako tko kaže: od životinja jedno je razumno, a drugo nerazumno; a od nerazumnih životinja jedno je krilato, a drugo nekrilato; jer krilato i nekrilato ne određuju po sebi ono što je nerazumno. Valja pak ovako dijeliti: od životinja jedno ima noge, a drugo nema noge; a od onih koje imaju noge, jedno ima dvije, drugo četiri, a treće mnogo; jer to po sebi određuje prethodnu razliku. Tako dakle kada objekt nije po sebi usmjeren na svrhu, specifična razlika koja dolazi iz objekta ne određuje po sebi onu koja dolazi iz svrhe, niti obrnuto. Otuda jedna od tih vrsta nije pod drugom, nego je tada moralni čin pod dvjema vrstama kao nespojivima. Zato kažemo da onaj koji krade da bi bludničio čini dvije zloće u jednom činu. Ako se pak objekt po sebi usmjeruje na svrhu, jedna od spomenutih razlika određuje po sebi drugu. Otuda će jedna od tih vrsta biti sadržana pod drugom. Preostaje međutim razmotriti koja pod kojom. Radi čije bjelodanosti, najprije valja razmotriti da koliko se neka razlika uzima od posebnijega oblika, toliko je specifičnija. Drugo, da koliko je djelatnik univerzalniji, toliko je oblik koji iz njega potječe univerzalniji. Treće, da koliko je neka svrha kasnija, toliko odgovara univerzalnijem djelatniku, kao što je pobjeda, koja je posljednja svrha vojske, svrha namjeravana od vrhovnoga vojskovođe; dok je postrojavanje ove ili one bojne svrha namjeravana od nekoga od nižih zapovjednika. I iz toga slijedi da je specifična razlika koja dolazi iz svrhe općenitija; a razlika koja dolazi iz objekta po sebi usmjerena k takvoj svrsi specifična je u odnosu na nju. Volja je naime, čiji je vlastiti objekt svrha, univerzalno pokretalo u odnosu na sve moći duše, čiji su vlastiti objekti objekti pojedinačnih čina.
Odgovor na 1. prigovor: prema svojoj supstanciji ne može nešto biti u dvjema vrstama od kojih jedna nije podređena pod drugu. No prema onome što stvari pristiže, može nešto biti sadržano pod različitim vrstama. Kao što je ova jabuka prema boji sadržana pod ovom vrstom, naime bijeloga, a prema mirisu pod vrstom ugodno mirišućega. I slično tome čin koji je prema svojoj supstanciji u jednoj vrsti naravi, prema prispjelim moralnim stanjima može se odnositi na dvije vrste, kako je gore rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: svrha je posljednja u izvršenju; ali je prva u namjeri razuma, prema kojoj se uzimaju vrste moralnih čina.
Odgovor na 3. prigovor: razlika se odnosi prema rodu kao oblik prema tvari ukoliko čini rod postojećim u činu. No također se rod promatra kao formalniji od vrste ukoliko je apsolutniji i manje sužen. Otuda se i dijelovi definicije svode na rod formalnoga uzroka, kako se kaže u knjizi Physic. I prema tome rod je formalni uzrok vrste, i bit će toliko formalniji koliko je općenitiji.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.