I-II, q. 18, a. 6
Ima li čin vrstu dobra ili zla iz cilja
Prigovor 1. Čini se da dobro i zlo koje dolazi iz svrhe ne čini različitom vrstu u činima. Naime, čini imaju vrstu iz objekta. No svrha je mimo pojma objekta. Dakle, dobro i zlo koje dolazi iz svrhe ne čini različitom vrstu čina.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je po akcidentu ne uspostavlja vrstu, kako je rečeno. No činu pripada po akcidentu to da se usmjeri k nekoj svrsi; kao to da netko dijeli milostinju zbog isprazne slave. Dakle, prema dobru i zlu koje dolazi iz svrhe čini se ne čine različitima po vrsti.
Prigovor 3. Nadalje, različiti čini po vrsti mogu se usmjeriti k jednoj svrsi, kao što se k svrsi isprazne slave mogu usmjeriti čini različitih kreposti i različitih poroka. Dakle, dobro i zlo koje se uzima prema svrsi ne čini različitom vrstu činâ.
Naprotiv, gore je pokazano da ljudski čini imaju vrstu od svrhe. Dakle, dobro i zlo koje se uzima prema svrsi čini različitom vrstu činâ.
Odgovaram: neki se čini nazivaju ljudskima ukoliko su svojevoljni, kao što je gore rečeno. U svojevoljnom se pak činu nalazi dvostruki čin, naime unutarnji čin volje i vanjski čin, a svaki od tih činâ ima svoj objekt. Svrha je pak vlastito objekt unutarnjega čina volje, dok je ono oko čega je vanjsko djelovanje njegov objekt. Kao što dakle vanjski čin prima vrstu od objekta oko kojega jest, tako unutarnji čin volje prima vrstu od svrhe, kao od vlastitoga objekta. No tako se ono što je s obzirom na volju odnosi kao formalno prema onome što je s obzirom na vanjski čin, jer se volja služi udovima za djelovanje kao oruđima; niti vanjski čini imaju pojam moralnosti osim ukoliko su svojevoljni. I stoga se vrsta ljudskoga čina formalno promatra prema svrsi, a materijalno prema objektu vanjskoga čina. Zato Filozof kaže u V. Ethic. da je „onaj koji krade da bi počinio preljub, govoreći po sebi, više preljubnik nego tat“.
Odgovor na 1. prigovor: i svrha ima pojam objekta, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: usmjeriti se k takvoj svrsi, premda pripada po akcidentu vanjskom činu, ipak ne pripada po akcidentu unutarnjem činu volje, koji se odnosi prema vanjskome kao formalno prema materijalnome.
Odgovor na 3. prigovor: kada se mnogi čini koji se razlikuju po vrsti usmjere k jednoj svrsi, postoji doduše različitost vrste s obzirom na vanjske čine; ali jedinstvo vrste s obzirom na unutarnji čin.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.