I-II, q. 18, a. 10
Uspostavlja li neka okolnost moralni čin u vrsti dobra ili zla
Prigovor 1. Čini se da okolnost ne može uspostaviti neku vrstu dobra ili zla čina. Naime, vrsta čina dolazi iz objekta. No okolnosti se razlikuju od objekta. Dakle, okolnosti ne daju vrstu čina.
Prigovor 2. Nadalje, okolnosti se odnose prema moralnom činu kao njegovi akcidenti, kako je rečeno. No akcident ne uspostavlja vrstu. Dakle, okolnost ne uspostavlja nikakvu vrstu dobra ili zla.
Prigovor 3. Nadalje, jedne stvari nema više vrsta. Jednoga pak čina ima više okolnosti. Dakle, okolnost ne uspostavlja moralni čin u nekoj vrsti dobra ili zla.
Naprotiv, mjesto je neka okolnost. No mjesto uspostavlja moralni čin u nekoj vrsti zla, jer ukrasti nešto sa svetoga mjesta jest svetogrđe. Dakle, okolnost uspostavlja moralni čin u nekoj vrsti dobra ili zla.
Odgovaram: kao što se vrste naravnih stvari uspostavljaju iz naravnih oblika, tako se vrste moralnih čina uspostavljaju iz oblika kako ih je poimao razum, kao što je očito iz gore rečenoga. No budući da je narav određena za jedno, i ne može biti beskonačnoga napredovanja naravi, nužno je doći do nekoga posljednjeg oblika iz kojega se uzima vrsna razlika, poslije koje ne može postojati druga vrsna razlika. I otuda potječe to što se u naravnim stvarima ono što je akcident neke stvari ne može uzeti kao razlika koja uspostavlja vrstu. No postupak razuma nije određen za nešto jedno, nego može, ma što bilo dano, dalje napredovati. I stoga ono što se u jednom činu uzima kao okolnost pridodana objektu koji određuje vrstu čina, može ponovno biti uzeto od razuma koji usmjerava kao glavno stanje objekta koji određuje vrstu čina. Kao što uzeti tuđe ima vrstu iz pojma tuđega, jer se po tome uspostavlja u vrsti krađe; i ako se povrh toga promatra razlog mjesta ili vremena, imat će pojam okolnosti. Ali budući da razum može usmjeravati također o mjestu ili o vremenu i drugome tome sličnom, događa se da se stanje mjesta oko objekta uzme kao protivno redu razuma; recimo da razum nalaže kako ne valja činiti nepravdu svetomu mjestu. Otuda uzeti nešto tuđe sa svetoga mjesta dodaje posebno protivljenje redu razuma. I stoga mjesto, koje se prije promatralo kao okolnost, sada se promatra kao glavno stanje objekta koje se protivi razumu. I na taj način, kad god neka okolnost gleda na poseban red razuma, bilo za ili protiv, nužno je da okolnost dadne vrstu moralnomu činu, bilo dobru bilo zlu.
Odgovor na 1. prigovor: okolnost se, prema tome što daje vrstu činu, promatra kao neko stanje objekta, kako je rečeno, i kao neka njegova vrsna razlika.
Odgovor na 2. prigovor: okolnost ostajući u pojmu okolnosti, budući da ima pojam akcidenta, ne daje vrstu; nego ukoliko se mijenja u glavno stanje objekta, prema tome daje vrstu.
Odgovor na 3. prigovor: ne uspostavlja svaka okolnost moralni čin u nekoj vrsti dobra ili zla, jer svaka okolnost ne unosi neko suzvučje ili nesuglasje s razumom. Otuda nije nužno, premda ima mnogo okolnosti jednoga čina, da jedan čin bude u više vrsta. Premda također nije neumjesno da jedan moralni čin bude u više vrsnih oblika ćudoređa, čak i nespojivih, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.