Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 18, a. 11

Uspostavlja li svaka okolnost koja povećava dobrotu ili zloću moralni čin u vrsti dobra ili zla

Prigovor 1. Čini se da svaka okolnost koja pripada dobroti ili zloći daje vrstu činu. Dobro naime i zlo jesu vrsne razlike moralnih čina. Što dakle čini razliku u dobroti ili zloći moralnoga čina, čini ga različitim prema vrsnoj razlici, a to znači razlikovati se prema vrsti. No ono što dodaje u dobroti ili zloći čina, čini ga različitim prema dobroti i zloći. Dakle, čini ga različitim prema vrsti. Dakle, svaka okolnost koja dodaje u dobroti ili zloći čina uspostavlja vrstu.

Prigovor 2. Nadalje, ili prispjela okolnost ima u sebi neki pojam dobrote ili zloće, ili nema. Ako nema, ne može dodavati u dobroti ili zloći čina, jer ono što nije dobro ne može učiniti veće dobro, a ono što nije zlo ne može učiniti veće zlo. Ako pak ima u sebi pojam dobrote ili zloće, po tome samome ima neku vrstu dobra ili zla. Dakle, svaka okolnost koja povećava dobrotu ili zloću uspostavlja novu vrstu dobra ili zla.

Prigovor 3. Nadalje, prema Dioniziju u 4. poglavlju De div. nom., „zlo se uzrokuje iz pojedinačnih nedostataka“. Svaka pak okolnost koja otežava zloću ima poseban nedostatak. Dakle, svaka okolnost dodaje novu vrstu grijeha. I istim razlogom, svaka koja povećava dobrotu čini se da dodaje novu vrstu dobra, kao što svaka jedinica dodana broju čini novu vrstu broja; dobro se naime sastoji u broju, težini i mjeri.

Naprotiv, više i manje ne čine različitom vrstu. No više i manje jest okolnost koja dodaje u dobroti ili zloći. Dakle, ne uspostavlja svaka okolnost koja dodaje u dobroti ili zloći moralni čin u vrsti dobra ili zla.

Odgovaram: kako je rečeno, okolnost daje vrstu dobra ili zla moralnomu činu ukoliko gleda na poseban red razuma. Događa se pak gdjekad da okolnost ne gleda na red razuma u dobru ili zlu, osim ako se pretpostavi druga okolnost, od koje moralni čin ima vrstu dobra ili zla. Kao što uzeti nešto u velikoj količini ili maloj ne gleda na red razuma u dobru ili zlu, osim ako se pretpostavi neko drugo stanje po kojemu čin ima zloću ili dobrotu, recimo to što je tuđe, što se protivi razumu. Otuda uzeti tuđe u velikoj ili maloj količini ne čini različitom vrstu grijeha. Ipak može otežati ili umanjiti grijeh. I slično je u drugim zlima ili dobrima. Otuda ne mijenja svaka okolnost koja dodaje u dobroti ili zloći vrstu moralnoga čina.

Odgovor na 1. prigovor: u onome što se pojačava i slabi, razlika jakosti i slabosti ne čini različitom vrstu; kao što ono što se u bjelini razlikuje prema više i manje, ne razlikuje se prema vrsti boje. I slično tome, ono što čini različitost u dobru ili zlu prema jakosti i slabosti, ne čini razliku moralnoga čina prema vrsti.

Odgovor na 2. prigovor: okolnost koja otežava grijeh ili povećava dobrotu čina gdjekad nema dobrotu ili zloću po sebi, nego po redu prema drugom stanju čina, kako je rečeno. I stoga ne daje novu vrstu, nego povećava dobrotu ili zloću koja potječe iz drugoga stanja čina.

Odgovor na 3. prigovor: ne uvodi svaka okolnost pojedinačni nedostatak po sebi samoj, nego samo po redu prema nečem drugom. I slično tome ne dodaje uvijek novo savršenstvo, osim kroz usporedbu s nečim drugim. I utoliko, premda povećava dobrotu ili zloću, ne mijenja uvijek vrstu dobra ili zla.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.