Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 18, a. 4

Ima li to iz cilja

Prigovor 1. Čini se da dobro i zlo u ljudskim činima ne dolaze iz svrhe. Dionizije naime u 4. poglavlju De div. nom. kaže da „nitko ne djeluje gledajući na zlo“. Ako bi se dakle iz svrhe izvodilo dobro ili zlo djelovanje, nijedan čin ne bi bio zao. Što je bjelodano neistinito.

Prigovor 2. Nadalje, dobrota čina jest nešto što postoji u njemu samome. Svrha je pak izvanjski uzrok. Dakle, čin se ne naziva dobrim ili zlim prema svrsi.

Prigovor 3. Nadalje, događa se da se neko dobro djelovanje usmjeri k zloj svrsi, kao kad netko dijeli milostinju zbog isprazne slave; i obrnuto, da se neko zlo djelovanje usmjeri k dobroj svrsi, kao kad tko krade da bi dao siromahu. Dakle, čin nije dobar ili zao iz svrhe.

Naprotiv, Boetije kaže u Topic. da je „ono čega je svrha dobra, i samo dobro; a ono čega je svrha zla, i samo zlo“.

Odgovaram: isto je ustrojstvo stvari u dobroti i u bitku. Postoje naime neke stvari čiji bitak ne ovisi o drugome, i u njima dostaje promatrati sam njihov bitak apsolutno. Neke su pak stvari čiji bitak ovisi o drugome, pa ih treba promatrati kroz upućenost na uzrok o kojemu ovise. No kao što bitak stvari ovisi o djelatniku i obliku, tako dobrota stvari ovisi o svrsi. Otuda se u božanskim osobama, koje nemaju dobrotu ovisnu o drugome, ne promatra nikakav razlog dobrote iz svrhe. Ljudski pak čini, i ostale stvari čija dobrota ovisi o drugome, imaju razlog dobrote iz svrhe o kojoj ovise, povrh apsolutne dobrote koja u njima postoji. Tako se dakle u ljudskom činu može promatrati četverostruka dobrota. Jedna doduše prema rodu, ukoliko je naime čin; jer koliko ima od čina i bićevitosti, toliko ima od dobrote, kako je rečeno. Druga pak prema vrsti, koja se uzima prema prikladnu objektu. Treća prema okolnostima, kao prema nekim akcidentima. Četvrta pak prema svrsi, kao prema odnosu spram uzroka dobrote.

Odgovor na 1. prigovor: dobro na koje tko gledajući djeluje nije uvijek pravo dobro, nego gdjekad pravo dobro, a gdjekad prividno. I prema tome iz svrhe slijedi zao čin.

Odgovor na 2. prigovor: premda je svrha izvanjski uzrok, ipak dugovani razmjer prema svrsi i usmjerenost na nju prianja uz čin.

Odgovor na 3. prigovor: ništa ne priječi da činu koji ima jednu od spomenutih dobrota nedostaje druga. I prema tome događa se da se čin koji je dobar po svojoj vrsti ili po okolnostima usmjeri k zloj svrsi, i obrnuto. Ipak čin nije jednostavno dobar ako se ne stječu sve dobrote, jer „bilo koji pojedinačni nedostatak uzrokuje zlo, dok dobro nastaje iz cjelovita uzroka“, kako Dionizije kaže u 4. poglavlju De div. nom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.